Napisano: 11. decembra 1921. g.
Izvor: Izvor: V. I. Lenjin, Treća Internacionala - II knjiga - Materijal za proučavanje, Rad, Beograd 1951.
Transkripcija / HTML: Marko Rakićević / Stevan
Gostojić
Povodom teza po agrarnom pitanju, objavljenim sa potpisom ''CK (Le comite directeur) Francuske komunisitčke partije'' u 95 broju ''Seljačkog glasa'' (La Voix Paysanne), od 19. novembra 1921. godine, mogu da kažem slijedeće:
Čine mi se potpuno pravilnim, u duhu odluka kongresa Kominterne i veoma stretno izraženim osnovne misli tih teza, naime: (1) potreba revolucije za to da se izbjegnu novi imperijalisitčki ratovi; (2) krah pacifističke i vilsonovske ideologije; (3) bezuslovna potreba da se po agrarnom pitanju stvori ''program prelaznih mjera'' (un programme transitorie) ka komunizmu, prilagođenih za dobrovoljan prijelaz seljaka na podruštvljenje poljoprivrede u koje su u isto vrijeme donose trenutno poboljšanje položaja ogromne većine seoskog stanovništva, najamnih radnika i sitnih seljaka; (4) hitna konfiskacija, tj. eksproprijacija bez nakdnade (sans indemnite) kako neobrađenih zemljišta (les terres arables en friche), tako i zemljišta obrađivanih radom kolena, zakupca ili najamnih radnika (les terres mises en valeur par les colons, fermiers ou salaries); (5) predaja tih zemljišta svim radnicima, koji ih sada obrađuju, s tim da ti radnici obrazuju ''produkcione kooperative'' (cooperative de production), u skladu sa dekretima novog agrarnog zakonodavstva; (6) bezuslovno obezbjeđenje ''sitnim vlasnicima, koji sami obrađuju svoju zemlju'' (les petits proprietaires exploitant eux-memes) prava stalnog (i nasljednog) korišćenja svih zemljišta; (7) potreba za obezbjeđenjem ''neprekidnosti i povećanja proizvodnje'' u poljoprivredi (''continuite et augmentation de la production''); (8) potreba za čitavim nizom mjera, koja će sistemstaski sprovoditi ''komunisitčko odgajanje seljaštva'' (education communiste de la classe paysanne).
Budući potpuno saglasan s tim osnovnim mislima teza, ja mogu da učinim samo slijedeće pojedine prmjedbe povodom tih teza, opće uzev:
1. Prvi dio teza posvjećen je pitanju: ''Rat ili revolucija''. Tu se govori, pored ostalog, i potpuno opravdano, da su ''posljednji događaji ubili pacifističku i vilsonovsku ideologiju'' (''les evenements des dernieres annees ont tue l’ideologio pacifiste el wilsonienne'').
Da bi se dovelo do kraja rušenje tih pacifističkih iluzija, trebalo bi, po mom mišljenju govoriti ne samo o ratu uopće, nego također i o specijalno imperijalisitčom karakteru kako rata 1914. - 1918. godine, tako i sada pripremanog rata između Amerike i Japana, uz vjerovatno učešće Engleske i Francuske.
Nema sumnje da jedino revolucija proleterijata može da učini kraj i nesumnjivo će i učiniti kraj svim ratovima uopće. Ali bi bila pacifistička iluzija misliti da će pobjedonosna revolucija proleterijata u jednoj zemlji, na primjer Frnancuskoj, odmah i zasigurno uništiti sve ratove.
Iskustvo Rusije očigledno je opovrglo tu iluziju. To iskustvo je pokazalo da se samo revolucijom moglo izaći iz imperijalisitčkog rata i da su ruski radnici i seljeci nevjerovatno mnogo dobili od svoje revolucije uprkos građanskog rata koji su im nametnuli kapitalisti svih zemalja. Koliko su zločinački i ubistveni reakcionarni ratovi, a napose imperijalisitčki ratovi (među koje spada, i sa strane Francuske, rat 1914. - 1918. godine: Versajski mir je ot osobito očigledno pokazao), toliko su zakoniti i pravedni revolucionarni ratovi, tj. ratovi u odbranu ugnjetenih klasa protiv kapitalista, u odbranu naroda, ugnjetetenih od imerijalista malene šačice zemalja, protiv ugnjetača, u odbranu socijalisitčke revolucije odi nostranih najezda. Ukoliko masa radnika i seljaka Francuske bude više svijsna toga, utoliko se manje vjerovatni i manje trajni biti neizbježni pokušaji francuskih, engleskih i drugih kapitalista da ratom uguše revoluciju radnika i seljaka u Francuskoj. U savremenoj Evropi, poslije pobjede Sovjetske Rusije nad svim kapitilisitčkim zemljama koje su pružile podšku Denjiknu, Kolčaku, Vragnelu, Judeniču i Pilsudskom - u savremenoj Evropi, pri nevjerovatnom i bestidnom podjarmljenju Njemačke od strane Versajskog mira - građanski rat francuskih kapitalista protiv pobjedonosne socijalisitčke revolucije u Francuskoj može biti samo vrlo kratkotrajan i hiljadu puta lakši za francuske radnike i seljaka nego za ruske. Ali je bezuslovno potrebno jasno razlikovati impeirjalisitčke ratove, ratove radi podjele kapitalisitčkog plijena, ratove radi tlačenja malih i slabih naroda - i revolucionarne ratove, ratove radi odbrane od kontrarevolucionanrnih kapitalista, radi zbacivanja njihovog jarma.
Na osnovu izrečenog, ja bih smatrao pravilnijim, umjesto onog što je rečeno u tezama po pitanju ''rat ili revolucija'', reći otprilike ovo:
Događaji posljednjih godina razgolitili su svu laž, svu obmanu pacifističke i vilsonovske ideologije. Treba konačno uništiti tu laž. Rat 1914. - 1918. godine bio je imperijalisitčki, pljačkaški, reakcionaran ne samo od strane Njemačke, nego i od strane Francuske; to je osobito očigledno pokazao Versajski mir, koji je još zvjerski i podliji negoli Brest-Litovski mir. Novi rat, koji se priprema između Amerike i Japana (ili Engleske) i koji je neizbježan pod uslovom da ostane sačuvan kapitalizam, neminovno će uvući i kapitalističku Francusku, jer je ona upleterna u sve imperijalisitčke zločine, zvjerstva i podlosti naše imperijalisitčke zločine, zvjerstva i podlosti naše imperijalsiitčke epohe. Ili nov rat i niz ratova radi ''odbrane'' francuskog imperijalizma, ili socijalisitčka revolucija - drugog izbora nema za radnike i seljake Francuske. I njih neće zaplašiti pozivanje kontrarevolucionarnih kapitalista na težinu građanskog rata, koji su oni nametnuli Sovjetskoj Rusiji. Radnici i seljaci Francuske umijeli su da vode opravdani, pravedan, revolucionarni rat protiv svojih feudalaca kada su ovi gušili Veliku francusku revoluciju iz XVIII vijeka. Francuski radnici i seljaći umjet će da povedu isti takav opravdan, pravedan i revolucionaran rat i protiv francuskih kapitalista, kada se ovi pretvore u emigrante i stanu spremati inostranu najezdu protiv socijalisitče francuske republike. Francuskim radnicima i seljacima bit će utoliko lakše da uguše svoje eksploatatore - jer će sva Evropa, rastrzana, izmučena, balkanizirana podlim Versajskim mirom, biti i direktno i indirektno na njihovoj strani.
2. Ja smatram netočnim u sljedećem dijelu teza tvrđenje: ''Prestojeća revolucija u Francuskoj (cett revolution que nous devons faire)... bit će u neku ruku prevremena revolucija'' (sera en queque sorte une revoluiton avant terme), kao god i slijedeće tvrdnje:
''Koncepcija svojine, koju su proglasili teoretetičari marksizma, nije pravilno vršena u poljoprivredi'' (La concentration de la propriete annoncee par les theoricins du marxisme ne s’est pas produite avec regularite dans l’agriculture).
To nije točno. I to nisu pogledi Marksa, nisu pogledi marksizma, već pogledi onih ''teoretičara'' kvazi marksizma koji su Drugu internacionalu doveli 1914. godine do samog bankrotstva. To su pogledi onih pseudomarksista koji su 1914. godine prešli na stranu ''svoje'' nacionalne buržoazije i kojima se tako lijepo podsmijevao u danoprošlim vremenima niko drugi do Žil Ged, kada je pisao protiv Milerana - da će budući Milerani biti na strani ''svojih'' kapitalista u budućem ratu za podjelu kapitalsiitčkog plijena.
Marks nije gledao uprošćeno ni pravolinijski na oblike procesa koncentracije u zemljoradnji. Dokaz - treći tom ''Kapitala''. Dokaz - Engelsov članak devedesetih godina prošlog vijeka protiv tadašnjeg francuskog agrarnog programa. Marks nije smatrao revoluciju proleterijata ''pravovremenom'' samo pod uslovom eksproprijacijep osljednjeg seljaka. Prepustimo takvo tumačenje Marksovih pogleda Hajndmanima, Renodelima, Vanderveldima, Zidekumima, gospodi Turatimai Seratima.
Ja bih savjetovao da se izbace ta netočna, nepotrebna tvrđenja, koja kompromitiraju francuske komuniste. Ona nisu potrebna kao dokaz njihove praktično i teoretski važne i točne osnovne misli, a naime - da bi neposredna primjena (l’appication immediate) celovitog komunizma na uslove sitnog seljačkog gazdinstva (nikako samo u Francuskoj, nego i u sivm zemljama gdje posotoji sitno seljačko gazdinstvo) bila duboko pogrešna.
Umjesto tih netočnih tvrđenja bolje je podrobnije reći zašto je kratkotrajno bogaćenje francuskih seljaka za vrijeme rata; zašto pada vrijednost novca koji su ti seljaci stekli za vrijeme rata; zašto jača jaram krupnih banaka i nad radnicima i nad seljacima Francuske; u čemu se izražava to jačanje, i tako dalje i tome slično.
3. U tazama se dalje govori da je po predratnoj statistici u Francuskoj bilo 5,700.000 seoskih gazdinstava (exploitations rurales); od njih - 4,850.000 sitnih (do 10 hektara) i 850.000 iznad 10 hektara. Te cifre pokazuju - stoji u tezama - kako je neravnomjerno raspodijeljena zemlja u Francuskoj. ''Ali te cife ne daju'' - stoji u tezama - ''nikakve precizme predstave (''mais ils (ces chifres) ne fournissent aucune precision''...) o onom odnosu koji postoji između razmjera zemljišta koja obrađuju njihovi vlasnici - zemljišta koja služe kao izvor kapitalisitčkog profila'' (...''sur le rapport qui exite entre l’etendue des terres travaillees par leur proprietaire et des terres source de profit capitaliste'')''.
Prvo, i ona zemljišta koja obrađuju sami vlasnici služe u Francuskoj (kao i u svakoj drugoj kapitalističkoj zemlji) kao ''izvor kapitalističkog profita''. Bilo bi teoretski pravilnije i praktično korisnije rći koju riječ o oblicima toga profita u tezama Francuske komunističke partije, negoli o tome da se koncentracija svojine ne vrši ''pravilno'' (''avec regularite'') u poljoprivredi.
Drugo. Točno je da je francuska agrarna statistika rđava i gora od njemačke, i američke, i švajcarske, i danske, i da ne daje točne razmjere zemljišne površine na kojoj se vodi kapitalističko gazdinstvo. Točna je i ta okolnost, na koju se ukazuje dalje u tezama, da najamni radnici seljaci-vlasnici da ponekad obrađuju ''farme od 20, 3 i više hektara'' (''des farmes de 20,30 hectare et au-dessus'').
Ali ako one sasvim precizna, a ono ipak približna predstava može se steći i na osnovu francuske statistike - o razmjerima zemljišne površinek oja se nalazi u kapitalističkoj ekspoloataciji. Nije mi pri ruci knjiga Kompera-Morela[1] kao ni drugi izvori, ali se sjećam da francuska statistika izdvaja gazdinstva koja imaju 40 i više hektara. Bilo bi veoma korisno navesti te podatke, da bi se očigledinije pokazalo francuskim sitnim seljacima kakvu su masu zemlje prisvojili (od radnika i od njih) francuski kapitalisti i spahije. Moguće je (i po mom mišljenju trebalo bi) u agrarnim tezama očiglednije pokazati, na ciframa francuske agrarne statistike (i na ciframa Kompera-Morela, dok je još bio socijalist, a ne branicalc kapitalista i njihovog razbojničkog rata 1914. - 1918. godine i njihovog razbojničkog Versajskog mira) - kolika bi ogromna većina seoskog stanovništvau Francuskoj dobila odmah, trenutno i veoma znatno od proelterske revolucije.
4. Moja posljednja primjedba tiče se onih odjeljaka teza u kojima se govori o potrebi proširenja proizvodnje poljoprivrednih produkata, o značaju modernih strojeva (des mashines modernes), naročito o takvih strojevika kao što su vršalice (les batteuses), motorni polugovi (les charrues a tracteur) itd.
Svi ti navodi teza bezuslovno su pravilni i prektično potrebni. Meni se samo čini da ne treba ostajati u grancama koje su potrebno obične za kapitialisitčku tehniku, da bi trebalo učinit ikrak dalje. Trebalo bi reći nekoliko riječi o planskoj i potpunoj elektrifikaciji čitave Francukse, o bezuslovnoj nemogućnosti da se taj rad provede u korist radnika i seljaka bez svrgavanja vlasti buržoazije, bez osvajanja vlasti od strane proleterijata. U francuskoj literaturi ima dosta podataka o značaju elektrifikacije za Francusku. Meni je poznato samo to da je mali dio tih podataka navođen u radu koji je izvršen po nalogu naše vlade o elektrifikaciji Rusije i da je pislije rata tehnička pirprema opitanja elektrifikacije jako krenula naprijed u Francuskoj.
Krajnje je važno, po mom mišljenju, i sa teoretskog i sa praktično-agitacionog gledišta, reći u tezama (i uopće što više govoriti u komunisitčkoj literaturi) o tome da moderna napredna tehnika kategorički zahtijeva elektifikaciju sve zemlje - i niaza susjednih zemalja - po jednome planu da je takav rad u današnje vrijeme potpuno ostvarljiv; da bi od nejga najviše dobila poljoprivreda, a naročito seljaštvo; dogod ostaje kapitalizam i privatna svojina na sredstva za proizvodnju, da elektifikacija čitavez emlje i niza zemalja, prvo, ne može biti brza ni planska, drugo da se ne može izvršiti u korist radnika i seljaka. Pod kapitalizmom elektifikacijaće neminovno dovesti do jačanja jarma krupnih banaka i nad radnicima i nad seljacima. Još prije rata, ne neki ''uski marksist'' već sam Lizis (Lysis), koji sad igra ulogu patriotskog lakeja buržoazije, dokazo je da je Francuska ustvari financijska oligarhija.
Francuska raspolaže sjajnim moućnostima za elektirifikaciju. U slučaju pobjede proleterijata u Francuskoj, od elektrifikacije, provedene planski i bez uzimanja u obzir privatne svojine krupnih zemljoposjednika i kapitalista, džinovski će dobiti osobito sitno seljaštvo. U slučaju očuvanja vlasti kapitalista, neizbježno je da elektrifikacija ne bude planska i brza, a ukoliko do nje uopće dođe, predstavljat će ona nov jaram za seljake, novo robstvo seljaka, pljačkanih od ''financijske oligarhije''.
Eto, to je ono nekoliko primjedaba koje ja mogu da učinim povodom francuskih agrarnih teza, koje su, uzete uopće i u cjelini, po mom mišljenju, pravilne.
11. decembra 1921. g.
Lenjin