Đerđ Lukač
Povijest i klasna svijest
Ako je objektivno dan moment prijelaza u "carstvo slobode", onda se to ispoljava upravo u tome što slijepe snage u zbiljskom smislu slijepo tjeraju prema ponoru, sa stalno rastućom, prividno neodoljivom snagom, i samo svjesna volja proletarijata može očuvati čovječanstvo od katastrofe. Drugačije rečeno: ako je zavladala privredna kriza kapitalizma, onda sudbina revolucije (a s njom i sudbina čovječanstva) ovisi o ideološkoj zrelosti proletarijata, o njegovoj klasnoj svijesti.
Time je određena jedinstvena funkcija koju ima klasna svijest za proletarijat u suprotnosti spram njezine funkcije za druge klase. Upravo zato što se proletarijat kao klasa ne može osloboditi a da ne ukine klasno društvo uopće, mora se njegova svijest, poslednja klasna svijest u povjesti čovečanstva, s jedne strane podudarati s otkrivanjem biti društva, a s druge strane mora postajati sve unutrašnjije jedinstvo teorije i prakse. Za proletarijat nije njegova "ideologija" nikakva zastava pod kojom se on bori, nikakav prekrivač pravih ciljeva, nego samo postavljanje cilja i samo oružje. Svaka neprincipijelna ili besprincipijelna taktika proletarijata srozava historijski materijalizam na puku "ideologiju" i nameće proletarijatu građansku (ili malograđansku) metodu borbe; lišava ga njegovih najboljih snaga, budući da njegovoj klasnoj svijesti dodeljuje samo ulogu jednog pratioca ili kočničara (dakle, za proletarijat samo kočničara) građanske svijesti, umjesto uloge pokretačke funkcije proleterske svijesti.