Online verzija: Marksistička internet
arhiva (marxists.org) 2004
Transkripcija / HTML: Zdenko Kremer
Za Martova sam prvi put čuo kao za jednu od osoba nerazdvojnog trojstva - Lenjin, Potresov, Martov. To su bila trojica ruskih socijaldemokrata koji su udahnuli novi život u emigrantski glavni štab ruske socijaldemokracije koji je pokrenuo časopis pod nazivom Iskra.
Kad sam stigao u Pariz na svom putu za Ženevu, gdje sam se trebao pridružiti glavnom boljševičkom uredništvu, našao sam se sa svojom suprugom O. N. Černosvitovom koja je Martova dobro poznavala. Ona je o njemu govorila s oduševljenjem kao o čovjeku fascinantne širina pogleda i interesa.
"Sigurna sam", rekla mi je, "da ćete ti i Martov postati bliski prijatelji. On nije fanatik uskih pogleda kao ostali socijaldemokrati". Zahvaljujući ovoj napomeni o Martovu sam stvorio vrlo povoljno mišljenje, premda nas je tada dijelio dubok politički procjep.
Moj prvi stvarni susret s Martovom jedva da je na gori način mogao opovrgnuti tu moju naklonost. Tokom jednog mog predavanja menjševici su pokušali izazvati skandal i prekinuti skup. Upadali su u riječ, vikali, pravili nered. Tako je izbio oštar sukob između Martova i moje supruge. Intervenirao je najprije Lyadov, a zatim sam reagirao i ja, pri čemu sam s Martovom izmijeno nekoliko oštrih riječi.
Bez obzira na neugodnosti našeg prvog susreta, naši odnosi nikada nisu bili uistinu neprijateljski. Tokom moga boravka u Švicarskoj rijetko smo se sretali, jer su uopće boljševici i menjševici živjeli potpuno odvojenim životima. Zapravo, sretali smo se jedino na, kako bi netko mogao reći, "bojnom polju", tj. na raznim skupovima i diskusijama, ali su novosti o jednima i drugima normalno kolale objema krugovima. Tada sam Martova počeo smatrati jednim prilično šarmantnim tipom boema koji u svojoj pojavi ima nešto od vječitog studenta, s obzirom da je bio stalni posjetilac kavana, nezainteresiran za životne ugodnosti, neprestano zaokupljen raspravama, i pomalo ekscentričan.
Ovaj dojam barem o Martovljevoj vanjštini potvrdio se kad sam ga upoznao puno bolje. Sad ću Martova pokušati opisati detaljnije kao pisca i govornika tokom njegovog švicarskog perioda.
Gledano sa strane, Martov je bio dosadan predavač. Imao je slab glas, čudno bezvučan i nagao način završavanja rečenice, tako da se činilo kao da je guta. Njegov sitan stas, u kombinaciji sa cvikerima koji mu malo padaju niz njegov veliki nos davali su mu tako tipičan izgled intelektualca-teoretičara, da nije moglo biti ni govora o Martovu kao popularnom tribunu koji može zapaliti auditorij. Ponekad, kad se umoran pojavljivao za govornicom, glas bi mu oslabio do granice razumljivosti, a njegov bi govor kod slušateljstva izazivao smrtnu dosadu. Uz to, jedva da je ikada govorio kratko i jezgrovito, a dojam monotonosti i sivila dodatno je uvećavao njegov običaj da se tijekom govora nadlakti na govornicu. No stoji činjenica da njegovim govorima nikada nije nedostajalo sadržaja.
Netko tko je mogao barem slijediti nit Martovljevih misli tokom njegovih monotonih predavanja, uvijek je iz njih izvlačio nešto vrijedno. Martov je uostalom imao i svoje svjetle trenutke. Najviše bi se zagrijao u polemičkim raspravama i najuvjerljiviji je bio kad je govorio improvizirano, nepripremljen, tokom dijaloga s protivnicima nakon predavanja ili u tokom završne riječi. Poznajem mnoge majstore izgovorene riječi koji postaju najkonkretniji kad bi počeli rezimirati stvari. Plehanov je znao biti oštar i sjajan u svojim govorima, no bilo mu je ispod časti iskoristiti prednost zaključne riječi na koju nema replike. On je čak bio dovoljno vješt da rekapitulira i ukloni svaku primjedbu koju bi postavio Vladimir Iljič kao da se radi o nevažnoj tričariji, ali ne poznajem nikoga tko bi argumentima mogao potući Martova u toj igri. Ako Martov ima zadnju riječ nikad ne možeš biti siguran u sebe, bez obzira koliko bio uvjeren u ispravnost svojih stajališta i ma koliko bio opskrbljen argumentima.
Martov uvijek oživi tokom tih rezimea, on je pun ironije, njegova istančana misao sjaji izuzetnom oštrinom, on može secirati sve što je njegov oponent rekao i iskoristiti svaku nedorečenost ili sasvim sitnu zabludu. On je izuzetno nadaren analitičar i ako postoji i najsitnija pukotina u vašem oklopu možete biti sigurni da je to mjesto gdje ce vas probosti Martovljeva nepogrešiva oštrica. A kad se to dogodi on će postajati sve žešći i žešći, te na kraju navesti publiku na smijeh ili protest.
Martov se uvijek tako ponaša kad govori o predmetu koji ga posebno uzrujava, a to se često dešavalo tokom tragičnih dana naše revolucije. Neki od njegovih govora u Petrogradskom Sovjetu tokom njegovog menjševičkog perioda, na raznim skupovima menjševika i na plenarnim zasijedanjima delegata Sovjeta, a to su po tendenciji bili uglavnom govori s pozicija desnog krila, bili su istinski izvanredni ne samo sadržajno, već i po žaru njegove indignacije i ogorčenja, kao i časnom i iskrenom izrazu revolucionarnih osjećaja. Sjećam se kako je Martovljev govor kojim je podržao Grimma[1] u sukobu s Tsretellijem naveo Trockog da usklikne - Živio časni revolucionar Martov.
Kad se govori o ljudima kakvi su Lenjin, Trocki i Zinovjev, ne može se izbjeći zaključku da su svi oni kao govornici veći nego kao pisci, premda su sva trojica vođa Ruske revolucije veliki majstori pera. S Martovom je situacija obrnuta. Kao govornik on je uspješan samo u plamsajima, navalama, i to onda kad je u formi, ali i tada površna efektnost njegove predstave često zasjenjuje njegovu govorničku učenost kao i dubinu njegove misli. Sve to međutim dolazi na vidjelo u Martovljevim člancima. Martovljev stil pisanja vrlo je suptilan. On ne vodi brigu kako iskititi svoj tekst dosjetkama ili ga ukrasiti raznim stilskim figurama i sličicama. Martovljevo pisanje lišeno je neposredne elegancije jer nema šablone. Istovremeno međutim ono nema one grube jednostavnosti, one osebujne vulgarizacije forme bez vulgarizacije misli u čemu je snaga Lenjina kao istinskog narodnog vođe. Čini se da Martov piše jezikom koji je malo monotoniji ali osjećajniji senzibilniji i iskreniji, jezikom koji misao pokriva dražesnim naborima grčkog hitona i omogućava mislima da stoje u elegantnim proporcijama svoje logičke strukture. No bitno je reći da Martov nije mislilac; on je u biti nesposoban stvoriti ikakvu originalnu ideju. Govoriti o Martovu kao o misliocu - ako ne Marxova ranga, onda recimo ranga Kautskog - jednostavno je nemoguće. U sferi revolucionarne taktike kiklopski arsenal jednog Lenjina porazno je superioran njegovim suptilnim konstrukcijama. Ne, nije riječ o njegovoj sposobnosti da sastavi efektne parole, niti je riječ o širini njegovog shvaćanja revolucionarne tehnike, već o njegovom izuzetnom daru precizne analize, odnosno sposobnosti da radi pod povećalom i izoštrava svoju misao. Martovljev intelekt je instrument za poliranje i dotjerivanje. Njegove taktičke ili političke ideje uvijek imaju završen oblik, jer ih brusi i dotjeruje sve dok ne bljesnu u svom punom sjaju i jasnoći.
Kao političar, Martov je bitno hendikepiran. On niti ima temperament, niti smionost niti širinu vizije potrebne za jednog političkog vođu. On se gubi u detaljima i po prirodi je sklon oprezu i pažnji koji se često razvijaju u plahost i gase pritom njegov revolucionarni žar. Od onih koji pate od ove boljke neki završe kao buržujski filistri, a neki kao kabinetski revolucionari. Martov bez sumnje ima nešto od karakteristika kabinetskog političara. Ići ću još dalje i reći da Martov stavlja svoje neusporedive političke darove i uvjerljivu žurnalističku sposobnost u službu ideja drugih ljudi. Martov je izvrstan ideološki krojač - s profinjenim ukusom on reže materijal i šije ideološku konfekciju ne bi li zaodjenuo slogane koje su odvažniji menjševici složili iza njegovih leđa. Čak i neodlučnost zahtijeva određenu odluku. U slučaju zadrtih menjševika njihova politička kolebanja ne proizlaze iz nedostatne snage njihovog karaktera - osobno oni mogu biti izuzetno tvrdoglavi i autoritativni - već iz klasnih interesa središnje struje. Takve središnje grupe neodlučne su po samoj svojoj prirodi. Njihova je sudbina da budu stjerani u procjep između nepomirljivih klasa, odakle dolazi potpuni nedostatak ičega herojskog u njihovom držanju. No, ti su ljudi ponekad sposobni provesti u djelo svoje kompromisne odluke s velikom odlučnošću, pošto u revolucionarnoj situaciji oni predstavljaju zadnju nadu izuzetno lukavih i utjecajnih grupacija pripadnika privilegiranih klasa, pa ponekad postaju, kao u slučaju Noskea[2] ljudi koji će se staviti u službu navodnih neprijatelja svoje klase kako bi svladali svoju braću s lijevog krila, dok se njihovo vlastito ljevičarstvo razvodnjava do pukih revolucionarnih fraza kojima služe ne bi li sakrili svoje stvarne aktivnosti - a one ponekad idu i do represije.
Martov je nesposoban za takvu ulogu, ali njemu svojstven "minijaturistički" stil kao i dosezi njegovog uma koji je sklon promatrati stvari izolirano i nesposoban je tolerirati one krute, oštre linije kojima revolucionarna provala reže lijepe geometrijske koncepte, čine ga posve nepodesnim za rad u ogromnom metežu stvarne revolucije.
Zbog tih je osobina svog karaktera Martov bio neodoljivo privučen - iako se on ponekad protiv toga bori - u tabor oportunista, gdje se njegov krojački talent koristi za šivanje elegantnih odijela u koja se oblače zbrkani izljevi osjećaja liberdanovaca[3] svih vrsta.
Vođen svojim istinski demokratskim osjećajima Martov je već toliko puta dosegao točku savezništva s lijevom socijaldemokracijom, no uvijek je bio odbijen onim što on zove našom neotesanošću; svaki puta on je bio zbunjen njemu toliko stranim sveopćim entuzijazmom u kojemu neki ljudi vide najveću ugodnost i zadovoljstvo dok ga drugi drže za nešto dijabolično, ali u suštini inherentno elementarnoj sili revolucije.
Danas je Martov ponovno potonuo u močvaru liberdanovizma i njegova suptilna misao ponovno treperi iznad te močvare kao kakva utvara.
Tokom prve revolucije u potpunosti su izašla na vidjelo obilježja Martovljevog karaktera koja sam pokušao opisati. Ne može se reći da je tokom prvog sukoba narodnih masa s vladom igrao vodeću ulogu kao stvarni politički lider; kao i uvijek, on je bio odličan analitičar, diskutant, unutarpartijski taktičar.
Slijedeće razdoblje emigracije Martova je vrlo teško pogodilo; možda nikad njegova kolebljivost nije bila tako istaknuta i antagonizirajuća. Desno krilo menjševizma uskoro se počelo raspadati, skrećući u tzv. "likvidatorstvo". Martov nije želio da bude uvučen u tu sitnoburžoasku dezintegraciju revolucionarnog duha. Ali, likvidatori su u svojoj vlasti imali Dana, a Dan Martova, pa je, kao i obično, teški rep menjševizma povukao Martova na dno. U jednom je trenutku gotovo prihvatio sporazum sa Lenjinom pod utjecajem Trotskog i Innokentyja[4] koji su sanjali o formiranju moćnog centra koji bi se suprotstavio ekstremnoj ljevici i desnici.
Ovu je inicijativu, kako je poznato, snažno podržao Plehanov, ali idila nije trajala dugo, desnica je nadjačala Martova, i stari se sukob između boljševika i menjševika ponovno rasplamsao.
Martov je tada živio u Parizu. Čuo sam da se pomalo počeo gubiti i propadati (ta izgubljenost uvijek je vrebajuća opasnost za emigrante). Politika se degenerirala na razinu sitnih prepirki, a strast za boemskim životom u kavanama počela mu je oduzimati nešto od intelektualnih sposobnosti. Međutim, kad je izbio rat, Martov nije samo došao k sebi, već je od početka zauzeo krajnje odlučnu poziciju.
Nema sumnje da je Martov zaslužan za neke od uspjeha internacionalističkog krila Druge Internacionale. Martov je svojim govorima i člancima snažno podržao internacionaliste, a svojim je utjecajem i vezama povukao gotovo sve menjševike iz emigracije (osim plehanovista koji su, premda su se do tada smatrali lijevom strujom, već na samom početku rata stali u obranu imperijalističkih ciljeva Antante) na stranu Zimmerwaldske i Kienthalske linije, premda je istina da je u Zimmerwaldu Martov zauzeo centrističku poziciju i odvojio se odlučno od Lenjina i Zinovieva.
Martov je ponovno bio svoj, ali njegova je fatalna neodlučnost ponovno došla do izražaja. Posve svjestan katastrofalnih implikacija socijalističkog "obranaštva", Martov se još uvijek nadao da će pobijediti "obranaše" i da neće morati s njima raskinuti organizacione veze. To je bilo Martovljevo političko samoubojstvo koje je uništilo njegovo moralni ugled. Da je postupio drugačije, dakle da je skupio dovoljno snage da svoje težište prebaci na lijevu stranu razvođa, Martov je mogao igrati sjajnu ulogu istinskog vođe i inspiratora desnog krila Komunističke partije.
Na početku revolucije, nakon Trockijevog dolaska u Rusiju u maju-junu, Lenjin je sanjao o savezu s Martovim, shvaćajući koliko bi se korisnim u danoj situaciji on mogao pokazati, no Martovljevo uglavnom desno kolebanje, unaprijed je, kao i u njegovim pariškim danima, odredilo njegovu sudbinu, A to je sudbina da ne bude prihvaćen ni od jedne ni od druge strane, i da zauvijek bude izvan igre, kao iskrena, poštena ali nemoćna opozicija koju čini jedan jedini čovjek.
Ta je tendencija učinila Martova politički bezbojnim i kao rezultat toga on će ući u povijest kao puno manje svjetla figura nego što bi to trebao biti slučaj s čovjekom njegovih političkih darovitosti.
Više sam se zbližio s Martovom u Švicarskoj 1915. i 1916. godine. Bili smo bliski susjedi, Martov je bio čest gost mojih prijatelja kod kojih smo često razgovarali ne samo o politici, oko koje smo se obično prepirali, već i o literarnim i kulturnim temama općenito. Divio sam se Martovljevom ukusu i velikoj širini interesa, premda moram priznati da su u svakom pogledu Martovljevi nazori bili u velikoj mjeri jednostrani, i to puno više nego što sam očekivao. On nije pokazivao preveliko oduševljene za umjetnost, niti duboki interes za filozofiju. On je čitao svašta, mogao je govoriti o svačemu, govoriti zanimljivo, inteligentno, ponekad i originalno, no on je to činio nekako "mehanički", nije se u temu unosio svim srcem i dušom; svaki put kad bi stigle novine on bi prekinuo svaki razgovor i odmah zagnjurio glavu u novinske listove. Čak i kad bi netko glasno čitao nešto zabavno ili interesantno, ono što je obično budilo Martovljev interes ili oduševljenje, on bi ostao zaklonjen novinama, kao da je njima začaran. Martov je pokazivao stvarno oduševljenje jedino u slučaju kad bi se razgovor okrenuo politici i to konkretno uskom području partijske politike.
Ipak, moram priznati da u osobnim kontaktima Martov zrači s mnogo šarma. Postoji nešto intelektualno vrlo atraktivno vezano uz njegovu ličnost, on je veoma spontan i srdačan što ga čini vrlo korisnim kompanjonom, pa ljudi koji su politički neutralni obično prema njemu razviju veliku sklonost i poštovanje. Njegovi politički saveznici reagiraju, ako ne onim gorljivim obožavanjem koje je inspirirao Lenjin, onda iskrenim osjećajima i nekom vlastitom vrstom divljenja.
Još jednom moram priznati, s dubokim žaljenjem, vagajući sva sjećanja vezana uz ovog čovjeka - ovaj veliki čovjek velikog intelekta zbog inherentnih ograničenja svoje psihologije nije uspio realizirati niti desetinu svojih potencijala za konstruktivan utjecaj na politiku.
Budućnost? Beskorisno je pogađati. Ako komunistički sistem pobijedi i konsolidira se, Martov bi mogao igrati neku ulogu u lojalnoj desnoj opoziciji, a mogao bi se u isto vrijeme razviti u jedan od kreativnih umova novog svijeta - za što se iskreno nadam da će biti slučaj. No ako bude zaostajanja i ako konačna pobjeda komunizma ne bude ostvarena u neposrednoj budućnosti, Martov će ili propasti jer je previše pošten da bi ostao tih u vremenu reakcije, ili će se beznadno izgubiti na revolucionarnim stranputicama, kao što je izgubljen i danas. (Tj. kao što je bio izgubljen sve do svoje smrti o kojoj je vijest stigla upravo sad dok radim konačnu korekciju ovog teksta. Drago mi je što glavne značajke ove skice korespondiraju s izvrsnim Radekovom[5] nekrologom Martovu objavljenim u dnevniku Izvestiya.)
[1]David
Davidovič Grim (1864-?). Pravnik i političar. Vodeći član
Kadetske partije. Emigrirao nakon 1917.
[2]Gustav
Noske. Njemački socijalistički političar, vođa S.P D.-a.
23. decembra 1918 revolucionarne trupe i naoružani radnici ekstremno
lijevog krila Spartakovske lige zarobili su u Berlinu kancelara Eberta.
Hindemburg je nagovorio lojalne trupe da oslobode Eberta što je dovelo
do uličnih borbi između Spartakovaca i desnih Freikropsa. U ime
umjerene socijalističke vlade desnog krila Gustav Noske je 11. januara
1919. predvodio teško naoružane jedinice njemačke armije
u napadu na Berlin i ponovno zauzeo glavni grad.
[3]Pogrdni
boljševički termin sastavljen od imena Liber (pravo ime Mark
Goldman) i Dan. Liber je bio jedan od vođa Bunda (židovska socijalistička
partija op.prev.), dok je Dan dijelio vodstvo menjševika s Martovim.
[4]I. F. Dubrovinsky,
alias Innokenty. Stari boljševik. Član boljševičkog
Centralnog komiteta od 1908. Podržao je Lenjina kad je zaprijetila
opasnost da se Partija podijeli na pitanju ponovnog ujedinjenja s menjševicima.
[5]Karl Bernhardovich
Sobelsohn, alias Radek (1885-1939?). Rođen u Lvovu, Austrijski dio
Poljske u židovskoj obitelji srednje klase. Član Poljske, Njemačke
i Ruske socijaldemokratske partije. Sjajan politički žurnalist.
Aprila 1917. putovao s Lenjinom iz Švicarske u Rusiju u "zapečačenom
vlaku". 1918. uhapšen u Njemačkoj zbog revolucionarne djelatnosti.
Vratio se u Moskvu 1922 kao sekretar Kominterne. Pridružio se Trockijevoj
opoziciji Staljinu. Izbačen iz Partije 1927. i prognan na Ural. "Pomilovan"
nakon pisanja panegirika u Staljinovu slavu. Nekoliko godina bio je vodeći
partijski komentator vanjskopolitičkih događaja u sovjetskoj štampi.
Suđen tokom čistki 1937. Vjerojatno umro u logoru.