Siril Smit

Mesaroš o Lenjinu


Prilog Sirila Smita seminaru Međunarodnog socijalističkog foruma o knjizi Ištvana Mesaroša Posle kapitala, 28. jun 1998.


Napisano: 1998.
Prevod: Igor Bogetić (2013)
Transkripcija/HTML: Igor Bogetić


Ištvanova knjiga pokreće pitanja od vitalne važnosti o prelasku u socijalizam, pitanja za koje će nam biti potrebne čitave godine da ih razmrsimo. Međutim, zbog načina na koji je knjiga napisana, ono što on želi da kaže nije uvek odmah očigledno. Njegov suzdržan uvod u određena bitna pitanja kao da zahteva pojačanje. Naravno, to sa sobom donosi opasnost od izvrtanja činjenica što se nadam da sam izbegao.

Ovde ću se koncentrisati na tri stvari: (1) Lenjin je često podrazumevao da Ruska revolucija, izazivajući pucanje „najslabije karike na imperijalističkom lancu“, predstavlja „model“ za revolucije svuda; (2) on je, naime, tvorac ideje – koja se ne može naći kod Marksa, ali je glavna za rad Trockog – da, nakon revolucije, ono što je stvoreno u Sovjetskom savezu jeste „radnička država“; i (3) Lenjinova koncepcija „avangardne partije“, i njen odnos prema radničkoj klasi, koji su još od tada oblikovali viziju revolucionara i koji bi trebali biti preispitani. Posle kapitala je važno delo, pored ostalog i zbog toga što demonstrira vezu između ove tri karakteristike lenjinizma.

Kod prvog od ovih pitanja, Ištvan suočava Lenjina sa Rozom Luksemburg:

Zbog ovoga su Lenjinove napomene u periodu nakon Ruske revolucije, koje je predstavljaju kao model i kao „neizbežnu i blisku budućnost“ za naprednije zemlje Zapada, morale da na kraju zvuče tako beznadežno optimistično, dok reči Roze Luksemburg da „u Rusiji problem može biti samo postavljen; ne može u njoj biti i rešen“ prolaze test vremena. (str. 317)

Jedna fusnota za ovaj pasus nam je posebno važna:

Istina je da Lenjin podrazumeva u prethodnoj rečenici da će „sa pobedom proleterske revolucije u barem jednoj od naprednijih zemalja, verovatno doći do radikalne promene; Rusija će prestati da bude model i još jednom će postati nazadna zemlja (u „sovjetskom“ i socijalističkom smislu reči).“ ...

On nastavlja svoje pisanje odmah nakon citiranja rečenice (Lenjina, prim. prev.) koja glasi ovako:

„U danom istorijskom momentu baš je tako da ruski uzor pokazuje svima zemljama neke stvari — i to veoma bitne — iz njihove neizbežne i bliske budućnosti.“

Zato, od Treće internacionale prihvaćena vizija u kojoj su Ruska revolucija i njen ishod predstavljali „blisku i neizbežnu budućnost“ čak i mnogo naprednijih zemalja jeste neodvojiva od Lenjina. (str. 500)

Želeo bih sada ovde da citiram ceo jedan drugi važan pasus:

Bio je Lenjin, kao što svi znamo, taj koji je razradio strategiju revolucije „u najslabijoj karici u lancu“, insistirajući na tome da diktatura proletarijata mora biti razmatrana kao jedini održiv politički oblik za ceo istorijski period tranzicije koji prethodi najvišoj fazi komunizma, u kojoj postaje moguće implementirati načelo slobode. Najznačajnija promena u njegovoj analizi bilo je predviđanje da će „materijalni preduslovi“ i prevazilaženje nemaštine biti ostvareni kroz diktaturu proletarijata u zemlji koja kreće od vrlo niskog nivoa razvoja. Ipak Lenjinu nije bio problem da decembra 1918. izjavi da će nova država biti „demokratska za proletarijat, i uopšte bez svojine, i diktatorska samo prema buržoaziji.“

To je bila jedna čudna pogreška u njegovom inače odličnom rezonovanju. On je objašnjavao kako je „zahvaljujući kapitalizmu, aparat velikih banaka, sindikata, železnice itd. porastao“ i kako je „ogromno iskustvo naprednijih zemalja stvorilo gomilu tehnoloških čuda, čija je upotreba ometena od strane kapitalizma“, zaključujući da boljševici (koji su zapravo bili vezani za nazadnu zemlju) mogu „preuzeti ovaj aparat, i pokrenuti ga“. Tako su ogromne teškoće prelaska iz jedne revolucije u globalnu revoluciju (što je nešto izvan kontrole bilo koje grupe, ma koliko ona klasno svesna i disciplinovana bila) manje ili više gurnute u stranu voluntaristički pretpostavljajući da će boljševici biti sposobni da preuzmu vlast i „zadrže je do trijumfa svetske socijalističke revolucije.“ (str. 903-4.)

Sa neuspehom svetske revolucije da se ostvari nakon 1917, manifestovale su se protivrečnosti u ovoj Lenjinovoj koncepciji. Lenjin, govori nam Ištvan „prosto nije mogao ni da zamisli mogučnost objektivne kontradikcije između diktature proletarijata i proletarijata samog.“ Sa ovim zapažanjem Ištvan dolazi do ključnog pitanja i tera nas da ponovo razmotrimo celu tradiciju, zajedničku za Treću i Četvrtu internacionalu koje su Sovjetsku državu proglasile „radničkom državom“. Ova knjiga ukazuje na „teškoće i protivrečnosti postrevolucionarnih društava“ koje „ne mogu biti prevaziđene perpetuiranjem, i ovo je važno — sve dok je veza između partijskih intelektualaca i radnika u pitanju — čak podsticanjem odvojenosti nasleđenog društvenog poretka“ (str. 395.)

Dalje:

Nakon revolucije, kada partija drži moć i društvenu kontrolu, ne postoji ništa što je prosto 'od spolja'. Ono što zovemo od spolja — u odnosu na radničke mase — u isto vreme se hijerarhijski sprovodi odozgo. ... Usred ovih izmenjenih okolnosti „intelektualno vođstvo“ postaje institucionalizovana politička kontrola masa, sprovođena odozgo i nametnuta svim sredstvima na raspolaganju postkapitalističke države.

Sve više, čak pre staljinističke degeneracije, „radnička država“ se pojavljuje kao suprotstavljena radničkoj klasi. Od 1920., ova ideja „radničke države“ toliko je postala normativna u Kominterni da sam ja lično bio zaprepašćen kada sam otkrio, sedamdeset godina kasnije, da je ona bila lenjinistička inovacija. Tako je iščezavanje sovjetske demokratske moći moglo da se vidi kao „birokratska deformacija“ (Lenjin, 1921.) idealnog tipa, ponekad nazivanog „zdrava radnička država“, koji je opet mogao da se uzima zdravo za gotovo, bez dalje diskusije. Svi su ovde zaboravili da Marksov izraz „diktatura proletarijata“ nije imao ništa sa modernim značenjem reči „diktatura“, već je podrazumevao slobodno samoodređenje masa. Polemišući sa onim što je Lenjin nazivao „diktatura proletarijata u ekonomskoj sferi ... diktatura radništva u ekonomskim odnosima“ (str. 632.) Ištvan ukazuje na promenu u Lenjinovom shvatanju državne vlasti:

Ipak on je oko nekih glavnih pitanja, koja se tiču kako sprovođenja državne vlasti tako i njenog odnosa prema proletarijatu, promenio svoje pozicije nakon Oktobarske revolucije, sa dubokim posledicama po radničku klasu. U suprotnosti sa predrevolucionarnim idejama koje su podrazumevale identifikovanje „svog radnog naroda“ sa državnom vlašću, ovde se u Lenjinovom pisanju pojavljuje separacija između državne vlasti i „radnog naroda“, gde „državna vlast organizuje u opštenacionalnim razmerama krupnu proizvodnju na državnoj zemlji i u državnim preduzećima, raspodeljuje radnu snagu između raznih grana privrede i između raznih preduzeća, raspodeljuje među radnike masovne količine proizvoda za potrošnju koji pripadaju državi.“ To što je „raspodela radne snage“ odnos strukturalne podređenosti nije mnogo uznemiravalo Lenjina, koji je zaobišao ovo pitanje prosto opisujući novi oblik separatne državne vlasti kao „proletersku državnu vlast“. (str. 633)

Ovo nas uz jedan svojevrstan šok vraća na osnovnu ideju Marksa: proletarijat se mora osloboditi sam. Ovo ne može biti povereno nekoj drugoj snazi, nazvanoj 'Partija' ili 'država'. Ištvan je potpuno u pravu što ovde, odobravajući ih, citira reči Roze Luksemburg iz pamfleta Lige Spartakovaca:

Socijalizam neće i ne može biti uveden dekretom: on ne može biti uspostavljen preko bilokakve vlade, ma koliko se ona deklarisala socijalističkom. Socijalizam mora biti stvaran od strane masa, mora biti stvaran od strane svakog proletera. Tamo gde se lanci kapitalizna stvaraju, tu moraju i da se lome. Samo to može biti socijalizam, samo to može dovesti do ostvarenja socijalizma. ... Mase moraju naučiti kako da koriste moć kroz korišćenje moći. Drugog puta nema. (str. 398-9.)

Sada možemo bolje da vidimo dubok značaj Lenjinove formulacije iz 1902. da „socijalistička svest“ treba biti „uneta izvana u radničku klasu.“ Kako nam Ištvan kaže, u karakteristično potcenjenoj primedbi, ova teza „se pokazuje istorijski neodrživom u svetlu razvoja u dvadesetom veku.“ (str. 25.)

Osamnaest godina kasnije, kada je Sovjetska država, sada već lišena bilo čega što se podrazumevalo pod rečju „sovjet“, bila ostavljena u neizvesnoj izolaciji, Lenjinova partija se našla u situaciji da vlada državom koja je morala da brani sebe protiv radničke klase. Ištvan objašnjava ovaj problem:

Čak i kod nekih bazičnih organizacionih principa „avangardna partija“ je napravljena na takav način da ona može da bude sposobna da se brani od jakih napada policijske države, u najgorim mogućim uslovima ilegalne borbe, iz čega je nužno proizlazilo nametanje apsolutne tajnosti, striktne komandne strukture, centralizacije itd. Ako uporedimo ovu defanzivnu zatvorenu strukturu avangardne partije sa Marksovom izvornom idejom masovnog stvaranja „komunističke svesti“ – sa nužnom posledicom inherentno otvorene strukture organizacije – imamo neku ideju o fundamentalnoj razlici između defanzivnog i ofanzivnog položaja. Kada se objektivne okolnosti sadržane u takvom cilju odvijaju na globalnom nivou, samo tada se može realistično videti praktična artikulacija socijalističkoj ofanzivi potrebnih organa. (str. 675)

Za one koji su ponikli na tradiciji trockizma, razumevanje Lenjinovih glavnih ideja je bolna tačka. Ako radnička klasa treba da razvije to „masovno stvaranje komunističke svesti“, što je suština Marksove ideje revolucije, mi treba da prestanemo više da pokušavamo pomiriti boljševizam sa Marksovom koncepcijom „masovnog stvaranja komunističke svesti“. Ove dve stvari su dijametralno suprotne. Zato je toliko važno da se više odvojimo od ideje da nam je Lenjinova praksa dala „model“ za sve revolucionarne aktivnosti. Lenjinova ideja o načinima organizacije partije menjala se sa političkim kontekstom u kome se borio. Ali ni to nije glavno pitanje. Same ove promene su bile odluka „avangardne partije“, uvek zaostajući za napredovanjem u klasnom pokretu. Ovde se ne radi ni o ispravljanju Lenjinovih „grešaka“, niti o tome da li je „Lenjin postavio osnovu staljinizma“.

Ono što je u osnovi svakog aspekta istorije boljševičke frakcije i Boljševičke partije je Lenjinovo shvatanje svesti. Kao što se najjasnije vidi u njegovoj užasnoj knjizi Materijalizam i empiriokriticizam, Lenjin je kombinovao mehanističku „teoriju saznanja“ — prilično sličnu onoj Džona Loka — sa voluntarističkim shvatanjem političkog vođstva. U Beleškama o Hegelu on počinje da preispituje ovo, ali nikako ne dolazi do srži problema. (Naravno, Lenjin nije bio u mogućnosti da pročita neke od ključnih tekstova Marksa, koji nisu bili dostupni sve do nakon njegove smrti.)

U našem insistiranju da je Oktobarska revolucija slomila imperijalizam „na njegovoj najslabijoj karici“ i da je boljševizam pokazao kako čvrsto vođstvo može da prevaziđe enormne probleme koji su nastali iz njihovog odnosa prema ostatku sveta, odvojili smo se od suštine Marksove ideje komunizma. Zato ja verujem da nam pitanja postavljena u Posle kapitala daju polaznu tačku za razvoj Marksovih ideja, vitalnih za radnički pokret danas i sutra.