Lav Trocki
Izdana revolucija
Buržoaski se svijet najprije pretvarao da ne primjećuje ekonomske uspjehe sovjetskog uređenja, uspjehe koji su iskustveni dokaz životnosti socijalističkih metoda. Učeni ekonomisti u službi kapitala još pokušavaju zatajiti istinu o brzini industrijskog razvoja kojoj u povijesti nema premca ili se ograničavaju na bučno isticanje »krajnje eksploatacije« seljaka. Tako propuštaju priliku objasniti nam zašto na primjer neograničena eksploatacija seljaka u Kini, Japanu ili Inđiji nije izazvala ubrzan industrijski razvoj koji bi se mogao usporediti s onim u SSSR-u.
U to vrijeme činjenice djeluju i pokazuju svoju snagu. Knjižare su u svim civiliziranim zemljama preplavljene djelima posvećenim SSSR-u. U tome nema ništa čudno: takve se pojave ne događaju često. Djela nadahnutih slijepom mržnjom sve je manje. Nasuprot tome, velik broj novijih knjiga sve je više prožet simpatijom, čak i divljenjem. Obiljem prosovjetskih djela možemo biti samo zadovoljni jer to je znak da ugled »skorojevićke« države nezaustavljivo raste. Uostalom, puno je pohvalnije idealizirati SSSR nego na primjer fašističku Italiju. Ali čitatelj će na stranicama tih knjiga uzalud tražiti znanstvenu ocjenu onoga što se uistinu zbiva u zemlji oktobarske revolucije.
Djela »prijatelja SSSR-a« možemo svrstati u tri velike vrste. Na prvom je mjestu diletantski žurnalizam, opisni žanr i više-manje »lijevo« obojena reportaža. Ta vrsta broji najviše djela i članaka. Iza nje slijede puno pretencioznija djela humanističkoga, lirskog i miroljubivog »komunizma«. Treće mjesto pripada ekonomskim shematizacijama u staronjemačkom duhu sveučilišnog socijalizma. Louis Fisher i Duranty poznati su kao predstavnici prvog tipa pisaca. Pokojni Barbusse i Romain Rolland najbolje zastupaju skupinu »humanističkih prijatelja« i nije slučajno što je prije posjeta Staljinu jedan od njih napisao Život Isusov, a drugi Ghandijevu biografiju. Konzervativni i pedantni socijalizam našao je najmjerodavnijeg predstavnika u neumomom fabijevskom para Webbovih.
Ono što povezuje te tri tako različite vrste jest kult svršenog čina i sklonost prema umirujućem poopćavanju. Svi ti pisci nisu imali snage pobuniti se protiv vlastitoga kapitalizma i zato su skloniji osloniti se na tuđu revoluciju koja se uz to već i smirila. Ni prije oktobarske revolucije, a ni puno kasnije, nijedan od tih ljudi, nijedan od njihovih duhovnih očeva, nije se ozbiljno zapitao kakvim se putovima može na svijetu doci do socijalizma. Zato im je utoliko lakše proglasiti socijalizmom ono što se zbiva u SSSR-u. To im daje pečat naprednih ljudi koji drže korak sa svojim vremenom i stanovitu moralnu odlučnost koja ih ipak ni na što ne obvezuje. Njihova kontemplativna, optimistička i nimalo razorna književnost, koja neugodnosti vidi samo u prošlosti, umirujuće djeluje na Čitateljeve živce, što joj osigurava dobar prijem. Tako se neprimjetno stvara jedna međunarodna škola koju bismo mogli nazvati školom »boljševizma za prosvijećenu buržoaziju« ili u užem smislu školom »socijalizma za turiste radikale«.
Ne namjeravam ovdje ulaziti u polemiku s tvorbama takve naravi jer ne daju ozbiljne temelje za diskusiju. Za njih se pitanje iscrpljuje ondje gdje se zapravo postavlja. Predmet je ovog prikaza donošenje točne ocjene onoga što jest, kako bismo bolje razumjeli ono što se radi i zbiva. Zaustavit ćemo se na prošlosti samo ako nam to pomogne da točnije predvidimo sutrašnjicu. Moje će izlaganje biti kritika. Tko se klanja prema svršenim činom nije kadar pripraviti budućnost.
Ekonomski i kulturni razvoj SSSR-a prošao je već kroz više faza ne ostvarivši još ni približno unutarnje ravnovjesje. Ako držimo da je cilj socijalizma stvaranje besklasnog društva, koje se temelji na solidarnosti i harmoničnom zadovoljavanju svih potreba, onda u tom temeljnom smislu u SSSR-u još nema ni začetka socijalizma. Točno je da se suprotnosti sovjetskog društva duboko razlikuju po svojoj naravi od onih u kapitalizmu, ali zato nisu ništa manje naglašene. One se očituju u materijalnoj i kultumoj nejednakosti, u represiji, u stvaranju političkih grupacija, u borbi frakcija u Partiji. Policijski režim guši i iskrivljuje političku borbu, ali je ne može eliminirati. Mišljenja označena opasnim na svakom koraku utječu na politiku vlade koju ili oplođtuu ili ometaju. U takvim uvjetima analiza razvoja SSSR-a ni za trenutak ne smije ispustiti iz vida ideje i parole pod kojima se u zemlji vodi prigušena ali vatrena politička borba.
Dobronamjemi »lijevi« filistri rado opetuju kako je u kritici SSSR-a potrebna najveća opreznost, kako se ne bi naudilo izgradnji socijalizma. Ja ne mislim da je sovjetska država tako krhka. S njom su puno bolje upoznati njezini neprijatelji negoli njezini pravi prijatelji, radnici svih zemalja. Štabovi imperijalističkih država i te kako vode brigu o njezinoj aktivi i pa- sivi, a za njih ne doznaju samo iz objavljenih izvješća. Neprijatelji, na žalost, mogu iskoristiti slabosti radničke države, ali se ni u kojem slučaju ne mogu okoristiti kritikom tendencija u toj državi koje sami drže pozitivnima. Neprijateljstvo većine službenih »prijatelja« SSSR-a prema kritici prikriva zapravo puno više saljivu krhkost njihovih vlastitih simpatija nego krhkost samog SSSR-a, Stoga mime savjesti možemo Izbaciti te opomene i strahovanja. Sada odlučuju činjenice, a ne više iluzije. Ja želim pokazati lice, a ne masku.
L. T.
4. kolovoza 1936.
Ova je knjiga dovršena i poslana nakladnicima u trenutku kad je objavljen proces protiv »terorista« u Moskvi, pa čitatelj u njoj neće naći tuačenje te pojave. Zato je važno naglasiti da ovo djelo unaprijed objašnjava proces »protiv terorista« i razotkriva njegovu mistiku kao običnu mistifikaciju.
Rujna 1936.