Lav Trocki
Izdana revolucija
Krivulja razvoja sovjetske privrede ne uspinje se uvijek ravnomjerno. Naprotiv, u osamnaest godina novog sistema jasno se razlikuje više etapa obilježenih oštrim krizama. Za postavljanje dijagnoze i prognoze potreban nam je također kratak pregled ekonomske povijesti SSSR-a osvijetljene sa stajališta njezine povezanosti s vladinom politikom.
Prve tri godine nakon revolucije bile su godine otvorenog i ogorčenog građanskog rata. Privredni život bio je potpuno podređen potrebama fronte. S obzirom na krajnje skromna sredstva, kultumi je život bio potisnut u drugi plan, a obilježavao ga je velik i smio zamah stvarateljske misli, napose Lenjinove. To je ono što se naziva razdobljem »ratnog komunizma« (1918—1921), herojskom paralelom »ratnog socijalizma« u kapitalističkim zemljama. Privredni ciljevi sovjetske vlasti bili su u prvom redu održati ratnu industriju i iskoristiti postojeće mršave rezerve kako bi se borba nastavila, a gradsko stanovništvo spasilo od glada. Ratni je komunizam bio u biti strogo racioniranje potrošnje u opsjednutoj tvrđavi.
Treba, međutim, priznati da su prvotne namjene bile šire. Sovjetska je vlada namjeravala i nastojala iz racionirane razviti dirigiranu privredu, kako u potrošnji tako i u proizvodnji. Drugim riječima, namjeravala je postepeno, bez promjena u sistemu, od ratnog komunizma prijeći u komunizam. U programu boljševičke partije donesenom 1919. kaže se ovo: »U raspodjeli sovjetska vlast nepokolebljivo će ustrajati na zamjeni trgovine takvom raspodjelom proizvoda koja će biti organizirana u nacionalnim okvirima, a bit će usklađena s cjelokupnim planom.«
No, sukob između zbilje i ratnog komunizma sve se više zaoštravao; proizvodnja je neprestano opadala, i to ne samo zbog teških posljedica rata nego i zbog toga što je proizvođačima nedostajalo poticaja individualnog interesa. Grad je od sela zahtijevao žita i sirovine, a u zamjenu mu je davao samo obojene sličice koje se zbog davnašnje navike nazivaju novcem. Vlada je slala oružane radničke odrede plijeniti žito. Mužik je manje sijao. Industrijska proizvodnja u 1921. tj. u godini nakon svršetka građanskog rata, povećala se u najboljem slučaju za petinu u usporedbi s prijeratnom. Proizvodnja čelika opala je od 4,200.000 tona na 183.000, što znači da se smanjila za dvadeset i tri puta. Žetva je od 801 milijuna opala 1922. god. na 503 milijuna kvintala. Izvoz je od 2900 milijuna spao na 30 milijuna rubalja. Raspad proizvodnih snaga premašio je sve što je povijest poznavala. Zemlja, a s njom i vlast, bile su na rubu ponora.
Utopističke nade ratnog komunizma bijahu podvrgnute nemilosrdnoj i u puno čemu opravdanoj kritici. Teoretsku zabludu vladajuće partije bilo bi i osim toga nemoguće objasniti kad ne bismo znali da su se svi proračuni u ono vrijeme temeljili na očekivanju skore pobjede proleterske revolucije na Zapadu. Držalo se kako će pobjednički njemački proletarijat, na račun kasnije isplate u prehrambenim proizvodima i sirovinama, opskrbiti sovjetsku Rusiju strojevima, tvorničkim proizvodima, a također i visokokvalificiranim radnicima, tehničarima i organizatorima. Da je revolucija pobijedila u Njemačkoj — a samo je socijal-demokracija zapriječila njezinu pobjedu — ekonomski razvoj SSSR-a, kao i same Njemačke, krenuo bi sigurno divovskim koracima, a sudbina Europe i Sovjeta bila bi danas u puno povoljnijem znaku. Ipak se sa sigurnošću može reći da bi čak i u tom najpovoljnijem slučaju trebalo odbaciti državom dirigiranu raspodjelu proizvoda i vratiti se trgovačkim metodama.
Lenjin je potrebu uspostavljanja tržišta obrazložio postojanjem milijuna seljačkih radinosti koje su navikle trgovinom određivati svoje odnose s okolnim svijetom. Promet robe trebao je provesti »spajanje« između seljaka i nacionalizirane industrije. Teoretska formula »spajanja« bila je jednostavna: industrija mora selu isporučivati potrebnu robu po takvim cijenama da država ne mora više prisilno oduzimati poljoprivredne proizvode.
Poboljšanje ekonomskih odnosa sa selom bila je nesumnjivo najhitnija i najosjetljivija zadaća Nepa. Iskustvo je brzo pokazalo kako su i u samoj industriji, čak ako je podruštvljena, potrebne metode novčanog proračuna koje je razradio kapitalizam. Plan se ne može temeljiti isključivo na datostima inteligencije. Zakon ponude i potražnje bit će još dugo vremena nužan materijalni temelj i spasonosni korektiv plana.
Ozakonjeno tržište počelo je djelovati uz pomoć monetarnog sustava u kojem je ponovno uspostavljen red. Već 1923, zahvaljujući poticaju sa sela, industrija je živnula i odmah razvila intenzivnu aktivnost. Dostatno je napomenuti da se proizvodnja u 1922. i 1923. udvostručila, a 1926. dosegla prijeratnu razinu, što znači da je od 1921. porasla pet puta. Godišnji prinos također usporedno raste, premda puno sporije.
Od odlučne 1923. god. razilaženja u mišljenju o odnosima između industrije i poljoprivrede, koja su se već prije očitovala, sve se više zaoštravaju u vladajućoj partiji. U zemlji koja je iscrpila svoje zalihe i stokove industrija se mogla razviti samo tako da se od seljaka uzajmljuju žitarice i sirovine. No visoki »prisilni zajmovi« gušili su radni poticaj: seljak nije vjerovao u sretniji život u budućnosti, te je na rekvizicije žita odgovarao štrajkom sjetve. S druge strane preniski zajmovi prijetili su stagnacijom: kad nije dobivao industrijske proizvode, seljak je radio samo za vlastite potrebe i vraćao se starim obrtničkim oblicima. Neslaganje u Partiji javilo se oko pitanja što i koliko treba za industrijske potrebe oduzeti selu kako bi se u privredi postiglo dinamično ravnovjesje. (Pitanja o društvenoj strukturi sela komplicirala su raspravu. Na partijskom Kongresu u proljeće 1923. godine predstavnik lijeve opozicije — koji se onda još nije tako nazivao — pokazao je dijagramom, koji je izazvao priličnu zabrinutost, raskorak između industrijskih i poljoprivrednih cijena. Ta pojava dobila je tada naziv »škare«. Riječ je kasnije ušla u sovjetski rječnik. Ako industrija, rekao je referent, bude i dalje zaostajala, škare će se sve više otvarati, a jaz između sela i grada neizbježivo će se produbijivati.
Seljaci su umjeli dobro razlikovati demokratsku agrarnu revoluciju, koju su proveli boljševici, od politike boljševika koja je težila za tim da socijalizmu dade određen temelj. Eksproprijacija privatnih i državnih posjeda donosila je poljoprivrednicima više od pola milijarde zlatnih rubalja godišnje. Ali seljaci su gubili ne samo taj novac nego i puno više od toga zbog visokih cijena podržavljene industrije. Sve dok se bilanca dviju revolucija, demokratske i socijalističke čvrsto vezanih oktobarskim čvorom, obračunavala godišnjim gubitkom od više stotina milijuna rubalja što su ga trpjeli poljoprivrednici, savez dviju klasa bio je u pitanju.
Usitnjavanje poljoprivrede, naslijeđeno iz prošlosti, povećalo se oktobarskom revolucijom. Broj gospodarstava porastao je u prošlih deset godina od 16 na 25 milijuna, što je, dakako, pojačalo težnju većine seljaka da rade samo za podmirivanje vlastitih potreba. To je jedan od uzroka nestašice poljoprivrednih proizvoda.
Niska proizvodnja robe neizbježivo dovodi do pojave izrabljivača. Kako se selo oporavljalo, tako se produbljivala diferencijacija u seljačkim masama: išlo se starim putem lakog razvoja. Kulak — bogati seljak — obogaćivao se brže nego što je selo napredovalo. Vladina politika koja se ravnala parolom: »Okrenuti se selu!« išla je zapravo u prilog kulacima. Porez na zemlju bio je puno teži za siromašne seljake nego za imućne koji su uz to pobirali vrhnje državnih kredita. Višak žita što su ga uglavnom posjedovali najbogatiji seljaci služio je za porobljavanje siromašnih i prodavao se po vrtoglavim cijenama sitnoj buržoaziji u gradovima. Buharin, koji je tada bio teoretičar vladajuće skupine, uputio je seljacima znamenitu parolu: »Obogatite se!« To je teoretski trebalo značiti postepeno urastanje kulaka u socijalizam. U praksi je to značilo bogaćenje manjine na štetu većine.
Vlada, rob vlastite politike, morala je korak po korak ustupati pred sitnom seoskom buržoazijom. Zapošljavanje najamne radne snage u poljoprivredi i zakup zemlje bili su ozakonjeni 1925. godine. U seljaštvu su se mogla razlikovati dva oštro odvojena pola: sitni kapitalist i nadničar. Tako je država, lišena industrijske robe, bila uklonjena s poljoprivrednog tržišta. Između kulaka i sitnog obrtnika pojavio se jedan posrednik kao da je iznikao iz zemlje. Čak su se i podržavljena poduzeća, u potrazi za sirovinama, morala sve češće obraćati trgovcima. Svuda se osjećalo kako nadolazi plima kapitalizma. Svi koji su umjeli razmišljati brzo su se uvjerili u činjenicu da preobražaj vlasničkih oblika tek postavlja pitanje socijalizma, a ne i njegovo rješenje.
1925. godine, dok je politika koja je podupirala kulake bila u punom jeku, Staljin počinje pripravljati denacionalizaciju zemlje. Na pitanje što mu ga dogovorno postavlja jedan novinar: »Zar ne bi bilo u interesu poljoprivrede svakom zemljoradniku predati njegovu parcelu u vlasništvo na deset godina?« Staljin odgovara: »Čak i na četrdeset!«
Narodni komesar za poljoprivredu Republike Gruzije, postupajući po Staljinovoj osobnoj inicijativi, predložio je projekt zakona o denacionalizaciji zemlje. Svrha je tog postupka bila seoskim gospodarima vratiti povjerenje u vlastitu budućnost. A već u proljeću 1926. gotovo 60% žita namijenjena za trgovinu bilo je u rukama 6% poljoprivrednika! Država nije imala žita za vanjsku trgovinu, pa čak ni za potrebe zemlje. Zbog premalog izvoza morala se odreći uvoza industrijskih proizvoda i ograničiti na minimalan uvoz sirovina i strojeva.
Posljedice politike u prilog kulaka, koja je kočila industrijalizaciju i nanosila štetu većini seljaka, jasno su se osjetile već u godinama od 1924. do 1926. Pobuđujući sitnoj buržoaziji u gradovima i na selu sitno samopouzdanje, takva joj je politika omogućila da zaposjedne mnoge mjesne sovjete, dok je uz to jačala snagu i samopouzdanje birokracije, sve jače potiskivala radnike i dovodila do potpunog ukidanja svake demokratičnosti i u Partiji i u sovjetskom društvu. Rastuća moć kulaka prestražila je dva istaknuta člana vladajuće skupine, Zinovjeva i Kamenjeva, koji su uz to bili — a to sigumo nije bilo slučajno — predsjednici sovjeta u dva najvažnija proleterska središta — Lenjingradu i Moskvi. Ali provincija, a osobito birokracija, podržavale su Staljina. Politika ohrabrenja krupnog seoskog gospodara odnijela je pobjedu. Zinovjev i Kamenjev pristupili su 1926. opoziciji stvorenoj 1923. (nazvanoj »trockistička«), Za njima su se poveli njihove pristaše.
Razumljivo je da vladajuća skupina nije nikad javno odbacila »načelo« kolektivizacije poljoprivrede. No, njegovu primjenu u praksi odgađala je desetljećima. Budući komesar za poljoprivredu, Jakovljev, pisao je 1927. da ako se socijalistički preobražaj sela može provesti samo kolektivizacijom, »to se, dakako, neće provesti ni za godinu, ni za dvije, a možda ni za deset«. »Kolhozi i komune — piše on dalje — samo su otočići opkoljeni morem sitnih gospodarstava, a takvo će stanje sigurno još dugo potrajati.« Uistinu, u to je doba svega 0,8% poljoprivrednih domaćinstava bilo uključeno u kolektivnu eksploataciju.
Borba u Partiji za tzv. »opću liniju« otvoreno je izbila 1923, a počevši od 1926. poprimala je sve oštrije i vatrenije oblike. U svom širokom programu koji je obuhvaćao sve probleme privrede i politike, opozicija je pisala:
»Partija mora nemilosrdno osuditi sve težnje kojima je cilj ukidanje ili slabljenje nacionalizacije zemlje jer ona tvori jedan od temelja diktature proletarijata.«
U toj točki opozicija je iznijela pobjedu: otvoreni atentati na nacionalizaciju zemlje bijahu prestali. Ali nije bila rijec samo o zemljovlastničkom obliku.
»Sve većem značenju što ga na selu zadobivaju individualna gospodarstva — iznijeto je između ostalog u platformi opozicije — treba suprotstaviti brži rast kolektivnog gospodarstva. Stoga je opravdano svake godine sustavno dodjeljivati veće svote za pomoć siromašnim seljacima organiziranim u kolektivnim gospodarstvima...« »... Cjelokupnu akciju kooperacije treba voditi u znaku nužne potrebe kako bi se sitna proizvodnja preobrazila u krupnu kolektivnu proizvodnju.« Rukovodioci su, međutim, uporno ostajali pri svome, držeći utopijom svaki širi program kolektivizacije predviđen za blisku budućnost.
Tijekom priprava za XV kongres Partije, kojem je bila svrha isključenje opozicije, budući predsjednik Sovjeta narodnih komesara Molotov u više je navrata kazao:
»U sadašnjim uvjetima ne možemo se spustiti (!) na razinu iluzija siromašnih seljaka o kolektivizaciji širokih masa.«
Kalendar je označavao kraj 1927. A vladajuća skupina još nije bila ni izradila koncepciju politike što će je provoditi na selu.
Tih istih godina (1923—1928) vodila se i borba koalicije na vlasti (Staljin, Molotov, Rikov, Tomski, Buharin, te Zinovjev i Kamenjev koji su se početkom 1926. priključili opoziciji) protiv »superindustrijalizatora«, pobornika plana. Budući povjesnik iznenadit će se nad zlonamjernim sumnjičenjem svake smjelije privredne inicijative koje je tada prevladavalo u vladi sovjetske države. Porast industrijalizacije ubrzavao se empirijski, prema vanjskim spoticajima, svi su se proračuni još tijekom rada grubo mijenjali, što je dakako prouzročilo velik porast općih troškova. Kad je opozicija prvi put 1923. godine zahtijevala pristupanje izradi petogodišnjeg plana, dočekali su je porugama dostojnim malograđana koji se boji »skoka u nepoznato«. Još u travnju 1927. Staljin je na plenumu Centralnog komiteta tvrdio kako bi za nas građenje velike hidrocentrale na Dnjepru bilo isto što i muziku umjesto krave kupiti gramofon. Ta krilatica sažimala je čitav program. Nije na odmet spomenuti da je cjelokupna buržoaska štampa, koju je ukorak slijedila socijalistička, sa simpatijama ponavljala službene optužbe zbog industrijskog romantizma izrečene o lijevoj opoziciji.
Dok je Partija bučno raspravljala, seljak je na nestašicu industrijske robe odgovarao najtvrdoglavijim štrajkom: odbijao je donositi žito na tržište i povećavati sjetvu. Desno krilo (Rikov, Tomski, Buharin), koje je tada bilo najutjecajnije, zahtijevalo je više slobode za kapitalistička stremljenja na selu: povećati cijenu žita, makar ta mjera usporila razvoj industrije. Pri takvoj politici jedino rješenje bio bi uvoz industrijskih proizvoda u zamjenu za sirovine što bi ih za izvoz isporučili bogati zemljoradnici. A to bi značilo provesti spajanje između bogatog seljaka i svjetskog kapitalizma, umjesto između seljačke privrede i socijalističke industrije. Za to nije trebalo provesti oktobarsku revoluciju.
»Ubrzanje industrijalizacije — upozorio je na partijskoj konferenciji 1926. predstvanik opozicije — osobito većim oporezivanjem kulaka, dat će više robe, što će omogućiti sniženje cijena. Od toga će imati koristi kako radnici tako i većina seljaka. Okrenuti se selu ne znači okrenuti leđa industriji, nego okrenuti industriju selu, jer selu uistinu nije potrebno gledati u lice jednoj državi koja je lišena industrije.«
Staljin je odgovarao žestoko napadajući »fantastične planove opozicije«: industrija ne smije »previše odmaknuti odvajajući se od sela i ne vodeći brigu o ritmu akumulacije u našoj zemlji«. U partijskim odlukama i dalje se ponavljaju stara načela o pasivnom prilagođavanju potrebama obogaćenih seoskih gospodara.
XV kongres, koji se sastao u prosincu 1927. s ciljem da zada odlučan udarac »superindustrijalizatorima«, formulirao je upozorenje o »opasnosti ulaganja kapitala u krupnu industrijsku izgradnju«. Vladajuća je skupina zatvarala oči pred drugim opasnostima.
U privrednoj godini 1927/28. završilo se razdoblje obnove tijekom kojeg je industrija većinom radila s alatom koji je rabljen još prije revolucije, a poljoprivreda sa svojim starim oruđem. Napredak privrede zahtijevao je opsežnu industrijsku izgradnju. Upravljati naslijepo, bez planova, postalo je nemoguće.
Opozicija je već u godinama od 1923. do 1925. provela analizu mogućnosti socijalističke izgradnje. Opći zaključak do kojega je analitički došla bio je ovakav: nakon što je iscrpila sve mogućnosti koje joj je dala alatna oprema naslijeđena od buržoazije, sovjetska bi privreda mogla, zahvaljujući socijalističkoj akumulaciji, postići takav ritam porasta koji je u kapitalizmu nezamisliv. Vrhovi vladajuće skupine otvoreno su ismjehivali oprezno formulirane koeficijente od 15 do 18% kao da je riječ o fantastičnoj glazbi nepoznate budućnosti. U tome se tog trenutka sastojala borba protiv »trockizma«.
Prvi službeni nacrt petogodišnjeg plana koji je konačno izrađen 1927. sastavljen je u smiješno ograničenu i plašljivu duhu. Iz njega proizlazi kako bi porast industrije morao varirati između 9 i 4% s tim da krivulja rasta bude svake godine sve niža. U pet godina individualna potrošnja smjela bi se povećati samo 12%! Nepojmljivu plašljivost te koncepcije još više ističe podatak prema kojem je državni budžet na kraju petoljetke trebao obuhvaćati samo 16% nacionalnog dohotka, dok je budžet carske Rusije, koja sigurno nije kanila graditi socijalističko društvo, iznosio 18% nacionalnog dohotka!
Možda nije odveć napomenuti da su tvorci toga plana, inženjeri i ekonomisti, nekoliko godina kasnije bili strogo osuđeni kao saboteri koji su radili prema uputama neke strane sile. Da su se usudili, optuženici su mogli odgovoriti kako su se pri izradi plana točno pridržavali »opće linije« Politbiroa od kojeg su dobivali direktive.
Borba tendencija izrazila se i jezikom brojaka. »Razraditi za desetu obljetnicu oktobarske revolucije tako uzak, tako duboko pesimističan plan — iznosilo se u stajalištu opozicije — to znači zapravo raditi protiv socijalizma.«
Godinu dana kasnije Politbiro je odobrio novi nacrt petogodišnjeg plana kojem je prosječni godišnji porast proizvodnje trebao iznositi 9%. U zbiljskom razvoju uporno se očitovala tendencija približavanja koeficijentima »superindustrijalizatora«.
Nakon godine dana, kad se vladina politika korjenito izmijenila, planska komisija izradila je treći nacrt kojem se dinamika porasta upadljivo poklapala s predviđanjima opozicije iz 1925. godine.
Kako se vidi, prava privredna politika SSSR-a jako se razlikuje od službene legende. Za žaljenje je što uvaženi pisci kao što su Webbovi i njima slični to uopće nisu shvatili.
Okolišna politika prema individualnim seljačkim gospodarstvima, nepovjerenje prema krupnim planovima, obrana usporenog razvoja, zapostavljanje međunarodnog problema, svi ti elementi zajedno stvorili su teoriju »socijalizma samo u jednoj zemlji« koju je Staljin prvi put formulirao u jesen 1924, nakon poraza proletarijata u Njemačkoj. Ne žurimo se u industrijalizaciju, nemojmo se zavaditi s muzikom, ne računajmo na svjetsku revoluciju, a iznad svega branimo birokratsku vlast od svake kritike! Diferencijacija među seljacima puka je izmišljotina opozicije. Već spomenuti Jakovljev ukinuo je Centralni zavod za statistiku, jer je u njegovim tabelama kulak zauzimao veće mjesto nego što bi to vlast željela.
Dok su rukovodioci istupali s umirujućim tvrdnjama o uklanjanju oskudice robe, o »mirnom porastu skorašnjeg razvoja«, o »ujednačenijem« skladištenju žitarica, ojačani kulak uskratio je gradu žito. Za njim se poveo i srednjak. U siječnju 1928. radnička je klasa bila suočena s općim gladom. Povijest se katkad znade okrutno našaliti. Upravo u mjesecu kad je kulak zgrabio revoluciju za grlo, predstavnici lijeve opozicije bili su bačeni u tamnicu i protjerani u Sibir zato što su »širili paniku« oživljavajući sablast kulaka!
Vlada je pokušala prikazati stvari kao da je štrajku žitom uzrok samo neprijateljstvo kulaka (a odakle se pojavio kulak?) prema socijalističkoj državi. Drugim riječima, posrijedi su navodno bili opći politički uzroci. A bogati seljak nije odveć sklon takvoj vrsti »idealizma«. On je skrivao žito, jer bi prodaja žita za njega bila nepovoljna. Poradi toga uspio je znatno proširiti svoj utjecaj na selu. Poduzeti represivne mjere protiv sabotaže imućnih seljaka bilo je očito nedostatno: trebalo je mijenjati politiku. Kolebanja su dugo trajala.
Rikov, onda još šef vlade, nije jedini izjavljivao u lipnju 1928. kako je »razvoj individualnih seljačkih domaćinstava najvažnija partijska zadaća«. Staljin se poveo za njim: »Ima ljudi — kazao je — koji misle da je vrijeme obrađivanja individualnih gospodarstava prošlo i da ih više ne treba stimulirati... Ti ljudi nemaju ništa zajedničko s općom linijom naše Partije.« Nakon manje od godine dana opća linija Partije nije imala više ništa zajedničko s tim riječima: na obzorju je svitala zora kolektivizacije.
I nova orijentacija proizašla je iz empirijskih mjera, baš kao i prethodna, nakon potmule borbe u vladajućem bloku.
»Skupinu desnice i centra ujedinjuje zajedničko neprijateljstvo prema opoziciji. No, isključenje opozicije nužno bi ubrzalo izbijanje sukoba među njima.« To upozorenje vidimo u programu opozicije. Tako se i dogodilo. Međutim, šefovi vladinog bloka koji je bio u raspadanju, nisu nipošto htjeli priznati da se i to predviđanje opozicije ostvarilo, kao i mnoga druga.
Staljin je još 19. listopada izjavljivao: »Vrijeme je da se stane na kraj brbljarijama o postojanju nekakve desnice prema kojoj Politbiro navodno pokazuje veliku snošljivost.« U međuvremenu obje su skupine ispitivale puls partijskih biroa. Ugušivana Partija živjela je od zbrkanih glasina nagađanja.
Prošlo je nekoliko mjeseci, a onda je službena štampa s uobičajenom besramnošću objavila kako je šef vlade Rikov »špekulirao s teškoćama vlasti sovjeta«, kako se rukovodilac Kominterne Buharin pokazao kao »agent liberalno-buržoaskih utjecaja«, da Tomski, predsjednik Centralnog sindikalnog vijeća, nije drugo no bijedni tredjunionist. Sva trojica, Rikov, Buharin i Tomski, bili su članovi Politbiroa. Budući da su se u prijašnjoj borbi protiv lijeve opozicije bili poslužili oružjem uzetim iz arsenala desnice, sad je Buharin, bez bojazni da će iznevjeriti istinu, mogao optužiti Staljina da se protiv desnice služi elementima programa osuđene opozicije.
No, kako god bilo, zaokret je izvršen. Parolu »Obogatite se!« i teoriju o bezbolnom urastanju kulaka u socijalizam oštro su osuđivali, sa zakašnjenjem doduše, ali zato to odlučnije. Samozadovoljni kvijentizam zamjenila je plahovita panika. Napola zaboravljena Lenjinova lozinka »dostignuti i prestignuti« bila je nadopunjena riječima »u najkraćem roku«. Petogodišnji plan minimalnih perspektiva, što ga je već načelno bio odobrio partijski kongres, ustupio je mjesto novom planu u kojem su glavni elementi bili preuzeti iz programa nedavno poražene lijeve opozicije. Dnjeprostroj, koji su još jučer uspoređivali s gramofonom, našao se u središtu pažnje.
Kako su se pokazali prvi uspjesi, došla je nova direktiva: ispuniti petogodišnji plan za četiri godine. Empiričari koji su potpuno izgubili mjerila, počeli su vjerovati kako će odsada sve moći. Kao što se ne jedanput dogodilo u povijesti, oportunizam se pretvorio u svoju suprotnost: avanturizam. Politbiro — koji je u godinama od 1923. do 1928. bio sklon prilagoditi se buharinskoj filozofiji o »kornjačinu koraku« — danas je olako prelazio od 20% na 30% godišnjeg porasta, nastojeći svaki trenutni uspjeh pretvoriti u normu gubeći iz vida međuovisnost privrednih grana. Šarenim vinjetama čepili su financijske mape plana. Tijekom prvog razdoblja petoljetke papirni novac pušten u opticaj porastao je od 1,7 na 5,5 milijardi — da se u drugom dijelu petoljetke povisi na 8,4 milijardi rubalja.
Birokracija ne samo što se otresla kontrole masa, za koje je industrijalizacija punom brzinom bila nepodnosiv teret, nego se oslobodila i automatske kontrole »červonjca« . Novčani sustav učvršćen početkom Nepa bio je opet ozbiljno uzdrman.
Ali najveće opasnosti, kako za režim tako i za plan, nadošle su sa sela.
Stanovništvo je 15. veljače 1928. iz uvodnog članka u Pravdi sa zaprepaštenjem doznalo da slika sela nikako nije onakva kakvom ju je dotada prikazivala vlada, nego je potpuno nalik onoj što ju je bila ocrtala opozicija isključena na Kongresu. štampa koja je jučer doslovce poricala postojanje kulaka, danas ga, na znak odozgo, otkriva ne samo na selu nego i u Partiji. Tako se doznalo da partijskim organizacijama često rukovode bogati seljaci, posjednici raznolika poljoprivrednog alata, koji zapošljavaju mnogobrojnu najamnu snagu, koji skrivaju na stotine pa i na tisuće pudi žita, a uz to istupaju kao nepomirljivi protivnici »trockističke« politike. Novine su se natjecale u objavljivanju senzacionalnih informacija o kulacima, sekretari- ma mjesnih komiteta koji su siromašnim seljacima i nadničarima zapriječili ulazak u Partiju. Sve stare vrijednosti bile su oborene. Negativni i pozitivni predznaci bili su zamijenjeni.
Da bi se osigurala prehrana gradova, trebalo je najhitnije uzeti od kulaka svagdanji kruh. To se moglo samo silom. Oduzimanje zaliha žita, i to ne samo od kulaka i srednjaka, nazivao se službenim jezikom »izvanrednom mjerom«,što je trebalo značiti da će se sutra sve vratiti u staru kolotečinu.
Ali selo nije vjerovalo lijepim riječima i u tom je imalo pravo. Prisilna rekvizicija žita prouzročila je to da je imućni poljoprivrednik izgubio volju da poveća sjetvene površine. Težak i siromašni seljak ostali su bez posla. Poljoprivreda se ponovo našla u bezizlaznu položaju, a s njom i država. Trebalo je po svaku cijenu korjenito izmijeniti »opću liniju«.
Staljin i Molotov, koji su i dalje davali prednost sitnim gospodarstvima, počeli su isticati potrebu da se sto brže povećaju državna poljoprivredna gospodarstva, sovhozi, kao i seljačka zadružna gospodarstva, kolhozi. No, kako se zbog velike oskudice u živežnim namirnicama nije moglo odustati od slanja vojničkih pohoda u sela, to je program unapređivanja inokosnih gospodarstava bio silom prilika obustavljen. Trebalo se »odsklizati niz padinu kolektivizacije«.
Privremene »izvanredne mjere«, donesene zbog oduzimanja žita, prouzročile su protiv očekivanja program »likvidacije kulaka kao klase«. Protuslovni nalozi, obilniji od obroka kruha, pokazali su da ne postoji nikakav poljoprivredni plan, i to ne za pet godina, nego ni za pet mjeseci.
Prema planu izrađenom pod pritiskom krize u opskrbi hranom kolektivizirana poljoprivreda trebala je ma završetku pete godine obuhvatiti 20% seljačkih domaćinstava. Taj plan, čiji ćemo veliki opseg moći shvatiti imademo li na umu da je kolektivizacija u prethodnih deset godina obuhvatila manje od 1% domaćinstava, bio je naveliko premašen već u prvoj polovici petoljetke.
U studenom 1929. Staljin, prestavši se konačno krzmati, najavljuje kraj sitne, individualne poljoprivrede: »Seljaci ulaze u kolhoze čitavim selima, rajonima, pa čak i okruzima.« Jakovljev, koji je još prije dvije godine dokazivao kako će kolhozi još dugo vremena biti »samo oaze usred bezbrojnih sitnih gospodarstava«, dobiva kao komesar za poljoprivredu zadaću »likvidirati bogate seljake kao klasu« i u »najkraćem roku« izvršiti prijelaz na potpunu kolektivizaciju. 1929. godine broj domaćinstava ikoja ulaze u kolhoze porastao je od 1,7% ona 3,9%, 1930. dosiže 23,6%, 1931. 52,7%, a 1932. godine 61,5%.
Držim da nema nikoga tko bi se poveo za brbljarijama liberala o tome kako je čitava kolektivizacija isključivo plod prisile. U borbi za zemlju koje nisu imali, seljaci su nekada ustajali protiv spahija, a katkad su naseljavali još nenastavane krajeve. Neki su opet stvarali vjerske sekte gdje su mužici pomanjkanje zemlje nadoknađivali prazninom nebesa.
Nakon eksproprijacije krupnih posjeda i krajnje rascjepkanosti gospodarstava, spajanje usitnjenih parcela u šire poljoprivredne jedinice postalo je pitanje života i smrti ne samo za seljake i poljoprivredu nego i za čitavo društvo. Međutim, taj razlog općepovijesne naravi nije mogao odlučiti o rješenju pitanja. Stvarne mogućnosti za kolektivizaciju nije određivao ni bezizlazni položaj zemljoradnika ni administrativna odlučnost vlade, nego prije svega postojeći proizvodni kapacitet, tj. vrijednost alata kojima je industrija bila kadra opskrbljivati krupnu poljoprivrednu proizvodnju. A upravo su te materijalne činjenice nedostajale. Kolhozi su bili opskrbljeni alatom koji je većinom odgovarao sitnom gospodarstvu. U takvim uvjetima pretjerano ubrzana kolektivizacija prijetila se pretvoriti u avanturu.
Zatečena širinom svog zaokreta vlada nije znala ni mogla, čak ni u osnovnim crtama, politički pripraviti novo kretanje. Ni seljaci, ni mjesne vlati nisu znali što se traži od njih. Seljaci su bili ogorčeni glasinama o »konfiskaciji« stoke. Ubrzo se vidjelo da je to bila istina. Namjera, što su je nekad pripisivali opoziciji, kako bi iskrivili njezino stajalište, sad se ostvarivala: birokracija je »pljačkala« sela. Kolektivizacija je u počecima za seljake bila potpuna eksproprijacija. U društveno vlasništvo prelazili su ne samo konji, krave, ovce, svinje, nego čak i pilići. »Kulacima su konfiscirali — napisao je jedan očevidac u inozemstvu — sve, do pustenih čizmica oduzetih od djece.« Posljedica toga bila je da su seljaci masovno prodavali stoku uz nisku cijenu, ili je pak klali da bi spasili meso i kožu.
U siječnju 1930. Andrejev, član Centralnog komiteta, ocrtao je na Kongresu u Moskvi takvu sliku kolektivizacije: s jedne strane silan zamah kolektivizacije koji je zahvatio cijelu zemlju i »koji će na svom putu svladati sve zapreke«, s druge strane pojava koja »poprima vrlo ozbiljne razmjere«: prije stupanja u kolhoz seljak u rudimentarnoj želji za dobitkom prodaje stoku, alat, pa čak i sjemenje.
Ma koliko da su protuslovne, te dvije tvrdnje točno definiraju, s dva suprotna stajališta, zaraznu narav kolektivizacije kao očajničke mjere.
»Potpuna kolektivizacija — piše promatrač koga smo već spomenuli — strovalila je privredu u takvu bijedu kakva se odavna nije vidjela: kao da ju je poharao trogodišnji rat.«
Namjesto dvadeset i pet milijuna zasebnih i sebičnih seljačkih domaćinstava koja su do jučer bila jedini pokretači poljoprivrede — slabi kao mužikovo kljuse, ali ipak pokretači — birokracija je jednim jedinim pokretom pokušala uvesti komandu dvije stotine tisuća administrativnih odbora kolhoza, lišenih tehničkih sredstava, poljoprivrednog znanja 1 oslona među samim seljacima.
Razorne posljedice te avanture ubrzo su se osjetile i potrajat će još godinama. Ukupan prinos žita koji je 1930. iznosio 835 milijuna kvintala, opao je u dvije slijedeće godine na manje od 700 milijuna. Ta se razlika sama po sebi ne čini strašnom, no ona je bila gubitak one količine žita koja je bila potrebna gradovima dok se ne naviknu na racionirane obroke gladnog razdoblja. Tehničke kulture postigle su još slabije rezultate. Neposredno prije kolektivizacije proizvodnja šećera bila je postigla oko 109 milijuna puda, a dvije godine kasnije, u jeku opće kolektivizacije, zbog pomanjkanja šećerne repe, pala je na 48 milijuna puda, što znači na manje od polovice.
Međutim, najstrašniji uragan opustošio je stočni fond sela. Broj konja pao je za 55%: od 34,6 milijuna grla u 1926. na 15,6 milijima u 1934; broj rogate stoke pao je od 30,7 milijuna na 19,5, tj. za oko 40%, broj svinja 55%, ovaca 60%.
Gubitak ljudi —prouzročen gladom, hladnoćom, posljedicama epidemije i represalija — nije se na žalost bilježio onako točno kao gubici u stoci, ali se i on penje na milijune. Krivnju za to ne snosi kolektivizacija nego slijepe, nasilne i hazarderske mjere kojima su je primjenjivali. Birokracija nije bila ništa predvidjela. Čak je i statut kolhoza, koji je nastojao povezati individualni interes seljaka s kolektivnim interesima, bio objavljen kad je selo već bilo nepoštedno opustošeno.
Prenagljenost te nove politike objašnjava se potrebom izbjegavanja posljedica politike što se vodila u godinama od 1923. do 1928. Kolektivizacija se međutim mogla i morala ostvarivati razumnijim ritmom i u promišljenijim oblicima. Kao gospodar vlasti i industrije, birokracija je mogla upravljati kolektivizacijom tako da ne dovede zemlju na rub propasti.
»U povoljnim unutarnjim i međunarodnim uvjetima — pisalo je 1930. glasilo lijeve opozicije u inozemstvu —materijalni i tehnički položaj poljoprivrede može se korjenito promijeniti u deset do petnaest godina i tako stvoriti proizvodni temelj za kolektivizaciju. Ali u godinama koje nas od tog dijele, vlast sovjeta može biti i više puta oborena...«
Ta opomena nije bila pretjerana: još nikada dah smrti nije tako nisko lebdio nad zemljom oktobarske revolucije kao upravo u godinama potpune kolektivizacije. Zemlju je razdiralo nezadovoljstvo, nesigurnost, gušenje slobode. Dezorganizirani novčani sustav, tri razine cijena: maksimalnih što ih propisuje država, tzv. »konvencionalnih« i cijena slobodnog tržišta, zatim pretvaranje privida trgovine između države i seljaka u porez žitom, mesom i mlijekom, nepoštedna borba protiv krađe kolhozne imovine i prikrivanja tih krađa, vojnička mobilizacija Partije u borbi protiv sabotaža kulaka nakon likvidacije kulaka kao klase, povratak na sustav potrošačkih karata i na minimalne obroke, i napokon ponovno uvođenje unutarnjih putnica — sve su te mjere stvarale u zemlji već odavno okončanu atmosferu građanskog rata. Opskrba tvornica sirovinama pogoršavala se iz tromjesečja u tromjesečje. Zbog nepodnosivih životnih uvjeta dolazilo je do fluktuacije radne snage, do izostanaka s posla i nemara pri radu, do kvarova strojeva i visokog postotka škarta, a sve je to uvjetovalo slabu kvalitetu proizvoda. Prosječna proizvodnost rada pala je u 1931. za 11,7%. Prema jednom nehotičnom priznanju samog Molotova, koje je odmah ponovila cjelokupna štampa industrijska proizvodnja porasla je u 1931. svega 8,5% umjesto 36% kaiko je bilo predviđeno planom. Svijetu je doduše nešto (kasnije bilo objavljeno da je petogodišnji plan ostvaren za četiri i po godine. No to samo znači da birokratski cinizam, kad je riječ o statistici i javnom mnijenju nema granica. Ali to nije ono najvažnije: ulog u toj igri nije bio petogodišnji plan nego sudbina poretka.
Režim se dobro držao. Zasluga za to pripada djelomice samom režimu koji je uspio uhvatiti duboko korijenje na narodnom tlu. No, to je isto toliko zasluga povoljnih vanjskih okolnosti u tim godinama privrednog kaosa i građanskog rata na selu. SSSR je bio nemoćan pred vanjskim neprijateljem. Nezadovoljstvo seljaka proširilo se i na vojsku. Nesigurnost i nestabilnost demoralizirale su birokraciju i rukovodeće kadrove. Da je u tom trenutku došlo do napadaja, bilo s Istoka ili sa Zapada, to bi imalo nepredvidive posljedice.
Srećom, u prvim godinama industrijske i trgovačke krize kapitalistički je svijet bio zapao u stavove dezorijentiranog iščekivanja. Nitko nije bio spreman za rat, nitko se nije usuđivao upustiti se u tako opasan pothvat. Osim toga, nijedan od protivnika nije bio potpuno svjestan ozbiljnosti društvenih trzavica koje su potresale sovjetsku zemlju, dok su istodobno bučno odjekivali bubnjevi službenih orkestara u čast »opće linije«.
Nadam se da će čitatelj, iz ovog povijesnog pregleda, ma kako da je sažet, jasno razabrati koliko se idilična slika o postupnoj i uspješnoj akumulaciji razlikuje od zbiljskog razvoja radničke države. Iz te prošlosti razdirane krizama izvest ćemo kasnije važne pokazatelje za budućnost. Osim toga, povijesno proučavanje privredne politike sovjetske vlade nužno je, po mojem mišljenju, i poradi toga da se razbije individualistički fetišizam koji razloge zbiljskih ili izmišljenih uspjeha traži u iznimnim sposobnostima rukovodilaca umjesto da ih pokuša objasniti uvjetima stvorenim revolucijom i podruštvljenjem vlasništva.
Objektivne prednosti novog društvenog uređenja odražavaju se dakako i u mjerama upravljanja, no te iste mjere u jednakom stupnju odražavaju i zaostalo ekonomsko i kulturno stanje zemlje kao i malograđansku, provincijsku sredinu iz koje su izašli rukovodeći kadrovi.
Kad bismo iz toga zaključili kako je politika sovjetskih rukovodilaca čimbenik trećerazredne važnosti, učinili bismo neoprostivu pogrešku. Na svijetu nema vlade o kojoj bi toliko ovisila sudbina cijele zemlje. Uspjesi, odnosno neuspjesi kapitalista zavise mnogo, katkad odlučno, premda ne potpuno, o njegovim osobnim sposobnostima. Mutatis mutandis, sovjetska se vlada u odnosu prema cjelokupnoj privredi stavila u položaj istovjetan onom što ga kapitalist zauzima prema izoliranom poduzeću. Vlast je centralizacijom privrede postala neizmjerno važan čimbenik. Ali upravo zato ne smijemo politiku vlade ocjenjivati prema globalnim bilancama, niti prema pukim statističkim podacima, nego prema specifičnoj ulozi svjesnog predviđanja i planskog upravljanja što je ima u ostvarivanju zadaće i postizanju rezultata.
U krivudanjima vladine politike odražavaju se suprotnosti situacije, ali istodobno i nedovoljna sposobnost vodstva da na njih odgovori profilaktičkim mjerama. Pogreške rukovodstva nije lako izraziti knjigovodstvenim proračunima. Ali već iz shematskog prikaza krivudanja možemo sa sigurnošću zaključiti da su ona sovjetsku privredu stajala golemih općih troškova.
Istina, teško je shvatiti, osobito ako povijesti pristupamo s racionalističkog stajališta, kako i zašto je upravo ona skupina koja je imala najmanje ideja i koja je bila najopterećenija zabludama, uspjela pobijediti sve ostale i u svojim rukama koncentrirati neograničenu vlast. Analiza koju ćemo kasnije provesti dat će nam ključ za rješavanje te zagonetke. Vidjet ćemo također kako birokratske metode apsolutističke vlade dolaze u sve oštriju suprotnost s potrebama privrede i kulture i kako iz toga nužno proizlaze nove krize i novi potresi u razvoju SSSR-a.
Ali prije nego što razmotrimo dvostruku ulogu »socijalističke« birokracije, moramo odgovoriti na pitanje: kakva je dakle opća bilanca tečevina? Je li socijalizam doista ostvaren? Ili radije budimo oprezniji i postavimo pitanje ovako: jesu li postignuti privredni i kulturni uspjesi sigurno jamstvo pred opasnošću od obnove kapitalizma, kao što su tečevine što ih je svojedobno ostvarilo buržoasko društvo, u određenoj etapi razvoja, zaštitile to društvo od obnove feudalnog sistema i ropstva?
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje