Lav Trocki
Izdana revolucija
Adolf Joffe bio je jedan od najsposobnijih ljudi koji su okruživali Lenjina u vrijeme revolucije. Čitav je život posvetio komunističkom pokretu. Aktivno je sudjelovao u revoluciji od 1905. Bio je uhićen, a zatim prognan u Sibir i osuđen na prisilni rad. Nakon Oktobarske revolucije, u kojoj je odigrao izvanredno značajnu ulogu, Lenjin ga je predložio za dva diplomatska mjesta koja su za sovjetsku Rusiju u to vrijeme bila od posebne važnosti: najprije u Berlinu — predvodio je rusku delegaciju u Brest-Litvsku — a potom u Tokiju. Ubio se 16. studenog 1927. hicem u sljepoočicu. Kraj njegova tijela našli su ovo pismo:
Dragi Lave Davidoviču,
Cijeloga života držao sam da političar mora uvidjeti kad mu je vrijeme da se povuče, baš kao što glumac napušta pozornicu, i da je za njega bolje otići prerano nego prekasno.
Više od trideset godina gajio sam uvjerenje da Ijudski život imade smisla samo dotle dok je u službi nečega beskonačnog. To beskonačno za nas je čovječanstvo. Sve ostalo je konačno i raditi na tome nema smisla. Ako čovječanstvo jednog dana i spozna neki smisao koji je iznad njega, taj će smisao postati jasan u tako dalekoj budućnosti da će za nas čovječanstvo i onda biti nešto beskonačno. Ako netko vjeruje u napredak, kao što ja vjerujem, tada smije pretpostaviti da će čovječanstvo puno prije za propasti našega planeta pronaći načina da izbjegne katastrofu i da se nastani na mlađim planetima. U tom shvaćanju nalazio sam iznova svakog dana smisao svoga života. I kad danas gledam na svoju prošlost, na onih dvadeset i sedam godina što sam ih proveo u redovima naše Partije, mislim da s pravom mogu kazati kako sam za cijelog svoga svjesnog života ostao vjeran toj filozofiji. Uvijek sam živio prema načelu: rad i borba za dobro čovječanstva. Zato mislim da s pravom mogu kazati da je svaki dan moga života imao svoj smisao.
Ali sada mi se čini da je došlo vrijeme kad moj život počinje gubiti smisao i zato držim da ga moram dokončati.
Današnji rukovodioci naše Partije, držeći se direktive da se članovima opozicije onemogući svaki rad, već mi nekoliko godina ne dopuštaju bavljenje političkom ili bilo kakvom drugom djelatnošću koja bi odgovarala mojim sposobnostima. Kako Vam je poznato, Politbiro mi je prije godinu dana, kao pristaši opozicije, zabranio svaki politički rad. Moje se zdravstveno stanje u međuvremenu pogoršalo. 20. rujna, zbog meni nepoznatih razloga, liječnička komisija Centralnog komiteta uputila me na pregled specijalistima. Ovi su kategorički izjavili da je moje zdravstveno stanje mnogo gore nego što sam mislio i da ne smijem više ni dana ostati u Moskvi, nego da moram smjesta otići u inozemstvo, u neko prikladno lječilište.
Na moje otvoreno pitanje: »Imam li uopće izgleda ozdraviti u inozemstvu i ne bih li se mogao liječiti u Rusiji tako da ne moram napustiti svoj rad«, liječnici i asistenti, službeni liječnik pri Centralnom komitetu, drug Abrosov, jedan drugi liječnik, također komunist, i upravitelj kremaljske bolnice jednoglasno su mi odgovorili da se u ruskim lječilištima nikako ne mogu liječiti nego se moram podvrgnuti liječenju na Zapadu. Upozorili su me da ću, čak ako i poslušam njihov savjet, dugo biti nesposoban za rad.
Nakon toga liječnička komisija Centralnog komiteta nije poduzela nikakve korake ni za moj odlazak u inozemstvo ni za liječenje u zemlji iako je sama odlučila da me pošalje na specijalistički pregled. Čak je kremaljskom ljekarniku bilo zabranjeno izdavati mi lijekove kao što je dotada činio. Tako sam ostao bez besplatnih lijekova koje sam donedavna dobivao. Rekao bih da se to dogodilo u trenutku kad je skupina koja se nalazi na vlasti počela provoditi u djelo svoju odluku protiv drugova iz opozicije: udariti opoziciju ravno u trbuh.
Dok sam još donekle bio sposoban za rad, nisam se na to mnogo obazirao, ali kako mi se stanje danomice pogoršavalo, moja se žena obratila Iiječničkoj komisiji Centralnog komiteta, a osobno i doktoru Semašku koji je uvijek javno izjavljivao da se ne smije ništa propustiti kako bi se spasila »stara garda«. No odgovor nije dobila, jedino je uspjela ishoditi prijepis komisijskoga nalaza. U njemu su nabrojali sve moje kronične bolesti i naveli mišljenje da moram najmanje godinu dana provesti u »jednom Iječilištu kao što je ono profesora Riedlandera«.
Već osam dana ne ustajem iz kreveta jer su se moje kronične boljetice u ovakvim uvjetima jako pogoršane, a posebno najgora od njih, moj stari polineuritis koji je opet akutan i izaziva nepodnosive bolove tako da ne mogu ni hodati. Več sam deveti dan bez liječničke njege, a pitanje o mom odlasku u inozemstvo više se ne postavlja. Nije me posjetio nijedan liječnik Centralnog komiteta. Profesor Davidenko i doktor Levin, koje su pozvali da me pregledaju, prepisali su mi neke beskorisne lijekove koji očigledno ne mogu pomoći i otvoreno su mi kazali da ne mogu ništa učiniti, nego da moram najhitnije u inozemstvo. Doktor Levin rekao je mojoj ženi da stvar otežava komisija koja sigurno misli da me ona želi pratiti, »Što bi dakako bilo preskupo«. Moja je žena odgovorila da unatoč teškom stanju u kojem se nalazim neće zahtijevati da me prati, ni ona ni itko drugi. Doktor Levin nas je uvjerio da bi se pod takvim uvjetima stvar mogla urediti. Danas mi je opet rekao da su liječnici nemoćni i da me može spasiti samo najhitniji odlazak u inozemstvo. Večeras je liječnik Centralnog komiteta, drug Potjomkrin, prenio mojoj ženi odluku Centralnog komiteta da me ne šalju u inozemstvo nego da me podvrgnu liječenju u Rusiji, uz obrazloženje da specijalisti predviđaju dugo liječenje u inozemstvu, smatrajući kraći boravak beskorisnim, a Centralni komitet ne može za moje liječenje platiti više od 1000 dolara.
Za posljednjeg boravka u inozemstvu dobio sam ponudu za objavljivanje mojih zapisa uz honorar od 20.000 dolara, ali kako bi svaka riječ koju bih napisao morala najprije proći kroz cenzuru Politbiroa, to nisam pristao jer znam kako se kod nas falsificira povijest Partije i revolucije. Čitav posao Politbiroa sastojao bi se u tome da mi zabrani objektivnu ocjenu osoba, njihovih postupaka, kako pravih vođa revolucije tako i onih koji se svrstaju da su to bili. Prema tome ja danas nemam nikakve mogućnosti za liječenje, osim ako mi Centralni komitet ne odobri potrebnu novčanu pomoć, a on nakon dvadeset i sedam godina moga revolucionarnog rada smatra da moj život i zdravlje ne vrijede više od 1000 dolara.
I zato je, kako sam Vam već rekao, vrijeme da dokrajčim svoj život. Znam da partijsko uvjerenje osuđuje samoubojstvo, ali mislim da me nitko tko shvaća moj položaj neće osuditi. Da sam boljeg zdravIja, smogao bih još dosta snage i energije da se borim protiv nastalog stanja u Partiji, ali u ovakvu položaju ne mogu podnijeti situaciju u kojoj Partija šutke prelazi preko Vašeg isključenja, premda sam duboko uvjeren da će prije ili kasnije doći do krize koja će prisiliti Partiju da izbaci sve krivce ove podlosti. U tom smislu moja je smrt donekle prosvjed protiv onih koji su Partiju doveli dotle da ne smije ni reagirati na takvu sramotu.
Ako smijem usporediti veliku stvar s malom, reći ću da Vaše i Zinovljevo isključenje iz Partije, koje je povijesni događaj najveće važnosti i koje nužno mora otvoriti termidorsko razdoblje u našoj revoluciji, i činjenica što meni, nakon dvadeset i sedam godina rada na odgovornim dužnostima, ne preostaje drugo nego ispaliti sebi hitac u čelo, ilustriraju jednu istu stvar: sadašnji režim naše Partije. Obje te činjenice, i mala i velika, pridonose tome da se Partija gume na put termidora.
Dragi Lave Davidoviču, nas veže deset godina zajedničkog rada, a vjerujem i iskreno prijateljstvo. To mi daje pravo da Vam u času rastanka kažem ono što smatram u Vas slabošću.
Najedamput u više od deset godina nisam posumnjao u ispravnost Vašega puta. Vi to znadete. I u pitanju »permanentne revolucije« bio sam na Vašoj strani, ali uvijek mi se činilo da Vam nedostaje ona neslomljivost, ona nepomirljivost kojom se odlikovao Lenjin, ona sposobnost da u slučaju potrebe ostane sam i slijedi istim smjerom jer je bio siguran da će mu se veoma priključiti i priznati ispravnost njegovih stavova. Od 1905. vi ste u politici uvijek imali pravo. To je i Lenjin priznao. Cesto sam Vam kazivao da sam to sam čuo ad njega. 1905. imali ste pravo Vi, a ne on, u času smrti čovjek ne laže, i ja Vam to danas opet ponavljam.
Ali Vi ste često znali odstupiti od ispravnog stajališta zbog nekog ujedinjavanja ili kompromisa čije ste značenje precjenjivali. To je bila pogreška. Ponavljam: u politici Vi ste uvijek imali pravo, a danas to imate više nego ikada. Jednog će dana Partija to shvatiti, a povijest će biti prisiljena to priznati.
Ne zabrinjujte se što Vas neki napuštaju i što Vam se većina ne priključuje tako brzo kako bismo željeli, Vi imate pravo, ali sigurnost je pobjede samo u odlučnoj nepomirljivosti i u odbijanju svakog kompromisa. U tome je bila tajna pobjede Vladimira Iljiča.
Ovo sam Vam puno puta htio reći, ali sam se odlučio istom u trenutku kad Vam moram kazati zbogom.
Želim Vam snage i hrabrosti kao što ste je uvijek imah, i skoru pobjedu. Grlim vas. Zbogom.
A. Joffe.
P.S. — Ovo sam pismo napisao u noći između 15. i 16. Danas, 16. studenoga, Marija Mihajlovna obratila se ponovo liječničkoj komisiji i zatražila da me pošalju u inozemstvo makar na jedan ili dva mjeseca. Odgovorili su joj kako je prema mišljenju specijalista kraći boravak u inozemstvu potpuno beskoristan i izvjestili ju da je komisija donijela odluku da me odmah prebace u kremaljsku bolnicu. Ne dopuštaju mi dakle ni kraći boravak u inozemstvu koji bi mi poboljšao zdravstveno stanje premda se svi liječnici slažu da je liječenje u Rusiji beskorisno.
Zbogom, dragi Lave Davidoviču, budite jaki. Treba biti jak, ali i uporan. Ne zamjerite mi ni na čemu.