Citati Vlade Dapčevića
Odlomci iz knjige "Ibeovac-Ja Vlado Dapčević, autor Slavko Ćuruvija". Knjiga je napisana na osnovu intervjua u Belgiji nakon oslobađanja Vlade Dapčevića iz jugoslovenskog zatvora.
Silovanja i klanja u Bosni za vreme Drugog svetskog rata
Trebalo je vidjeti kako su nas dočekali u tim selima oko Kalinovika. U kućama samo žene, djeca i starci. Sve muškarce poklale ustaše.
Čak i one iz Ilovice u koju su bili preseljeni Konavljani. Sedam dana su nas ti ljudi bukvalno gostili, pa nam čak i veš one žene sašiše i dadoše.
U toj Ilovici, zamisli, dogodilo mi se i ovo. U kući me jednog dana sačekaše dvije djevojke. Jedna šesnaest, druga osamnaest godina. Ljute.
Pitam ih šta je? One ćute. - Šta je, govorite!
Tek tad ona mlađa progovara. Veli: - Vi nas prezirete i zato sa nama nećete da ašikujete! A, nama je to, koliko god da nam se ašikovalo, bilo najstrože zabranjeno. Zbog takvih stvari mogla se i glava izgubiti. Ja počeh da objašnjavam da smo mi narodna vojska, da se to ne smije...
Kad ona starija reče: - Poslije vašeg odlaska doći će ustaše i sve nas silovati. I mi i naši roditelji bismo htjeli vašu djecu da imamo.
To vi sada, naravno, ne možete shvatiti. Ali, u tim krajevima su se relativno često događale i takve drame.
Prođu ustaše i siluju Srpkinje. Onda prođu četnici pa siluju Muslimanke i Hrvatice. Tako da su Srpkinje nosile djecu ustaša, a Muslimanke i Hrvatice djecu četnika.
Iz ovoga što ću ti sad ispričati viđećeš kakvo je to strašno međusobno klanje bilo. Ova silovanja su u tome bila najmanje tragična.
U Foči me, uz pomoć Mitra Bakica i na zahtjev Rankovića i Žujovića, ponovo primiše u Partiju. Ja sam se bunio i tražio da ukinu onu odluku o isključenju, ali ne htjedoše.
Žujović reče: „Nećemo da se svađamo sa onima u Crnoj Gori. Najlakše je da te primimo ponovo." Primiše me, i to da bi mogli da me pošalju za političkog komesara Drinskog dobrovoljačkog odreda.
Poslali su me pravo u osinje gnijezdo. Tada je formirano nekoliko odreda takozvane dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo mi razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana.
Komandant im je bio Gojko Krezović. Njega su jednom bile uhvatile ustaše, povele na klanje, ali im se on otrgao, oteo pušku jednom ustaši, samo golim kundakom tu ubio nekoliko ustaša i pobjegao u šumu.
Kasnije je počeo da se sveti. Kad su napravili taj pokolj, svetili su se za zločine koje su činile ustaše u Foči i još nekim mjestima: klale su Srbe iznad ogromnih kaca dok te kace nijesu napunili krvlju.
Kad smo ih razoružali, jedno vrijeme smo ih politički obrađivali. Objašnjavali smo da svi Hrvati i muslimani nijesu kao ustaše i slično. Ubjeđivali smo ih da uđu u dobrovoljačku vojsku i da se bore sa naše strane.
Tako pristadoše... Kako da ih kažnjavaš? Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko dve hiljade ih je bilo.
Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko hiljadu muslimana, za nekog Đurđevca, oko osamsto, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata pobio preko trista.
Nijesmo mogli nikog da strijeljamo jer ostali onda ne bi prešli na našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda u kome sam ja bio politički komesar morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića. Vrlo dobro se kasnije držao. On i njegova dva brata poginuli su u borbi protiv četnika.
Muke su to bile. Prvo, na njih dvije hiljade dobio sam svega dva komesara bataljona. Vlada Bojanića i još jednog. Drugo, bilo ih je veoma teško ubijediti da muslimani nisu Turci, dakle neprijatelj. U borbama oko Rogatice, početkom četrdeset druge, zarobismo neke domobrane.
I tada je važilo naređenje da se zarobljenici ne smiju ubijati, pogotovo ne klati. Oni, međutim, na jednom potoku počeše da kolju ove što su zarobili. Neko mi javi i ja na konju galopom stignem tamo. Vidim: domobrani stoje u redu i čekaju na klanje. Oni dotle već zaklali petnaest.
Izvadio sam pištolj, a oni puške na mene. Nosili su šubare i na njima našu trobojku. Jedva sam spasio i glavu i te zarobljenike. I ti domobrani su poslije skoro svi prešli u partizane.
O sukobu sa Sovjetskim Savezom 1948.
Tih godina svijet je bio potpuno podijeljen na dva dijela: na svijet socijalizma i na svijet imperijalizma i kapitalizma. Bila su se stvorila dva hegemona: Amerika, kao glavni hegemon u svijetu imperijalizma, i Sovjetski Savez, kao glavna snaga u svijetu socijalizma. U mnogim evropskim zemljama tada se još nije znalo ko će koga. U Rumuniji je još bio kralj, u Mađarskoj partija malih posjednika zajedno sa komunistima, u Čehoslovačkoj Beneš i buržoaski demokrati, u Poljskoj slično. Tad je počeo hladni rat koji se svakog trenutka mogao pretvoriti u pravi rat. U takvoj situaciji, svako slabljenje na bilo kom dijelu fronta imperijalizma, značilo je jačanje snaga socijalizma, i obrnuto, svako slabljenje fronta socijalizma, značilo je jačanje snaga imperijalizma. Došla je četrdeset osma. Iz svih onih mojih kolebanja, dilema, razmišljanja, iskristalisala se jedna stvar kao osnovna. Za mene uopšte nijesu bile bitne pojedine rečenice iz onih pisama i rezolucija. Za mene je bilo bitno samo jedno: da li ćemo ići sa Sovjetskim Savezom, socijalističkim taborom i međunarodnim komunističkim pokretom protiv imperijalizma, ili ćemo, htjeli mi to ili ne htjeli, ići sa imperijalizmom protiv Sovjetskog Saveza i međunarodnog komunističkog pokreta? Bilo mi je jasno da je stvar socijalizma u Jugoslaviji propala ako krenemo ovim drugim putem. Treći put niti sam vidio niti ga ima. Tako mislim i danas, četrdeset jednu godinu poslije toga.
O korupciji u redovima jugoslovenskih komunista nakon dolaska na vlast
Muka mi je bila od svega onoga što se dešavalo pred mojim očima. Odmah je počela grabež za vlast, položaje, privilegije. Počela je korupcija neviđenih razmjera. A ton svemu tome davao je Tito. Gurao ih je na položaje, uvaljivao u privilegije i tako ih vezivao za sebe. U svemu tome ja sam se osjećao isto onako kako sam se osjećao kad sam u ratu vidio braću Ribar u koži od glave do pete, ili kad sam gledao Mitra Bakića kako Titu poklanja konja kupljenog brigadnim parama. Samo, poslije rata taj osjećaj je bio mnogo teži, nepodnošljiviji zbog razmjera koje je sve to dobilo. To se, jednostavno, nikako nije moglo uklopiti u moje shvatanje, možda, istina, previše čistunsko, komunističkog morala. I, naravno, odmah su počeli sukobi.
Upravnik Više partijske škole bio je Božidar Maslarić. Taj čovjek je bio nezajažljiv. Odmah se uselio u vilu Rada Pašića, sina Nikole Pašića, i u onoj teškoj oskudici u kojoj je hrana za nas bila sakupljana akcijama sreskih komiteta, kamionima je iz te škole vukao hranu kući, pravio večerinke i tako se ulizivao i dodvoravao raznim generalima i drugim glavešinama. A u školi, zamisli, jedne večeri nije dozvolio da nama naprave najobičnije sendviče. Zbog svega toga, Đilas ga je na kraju smijenio i postavio za upravnika Teslinog muzeja. I da stvar bude gora, kad sam mu jednom javno zamjerio takvo ponašanje, bio je organizovao neke polaznike škole da me kritikuju kao netolerantnog, strogog i slično. Eto, time su se ljudi služili.
Ili, uzmi ova dva slučaja zbog kojih sam takođe javno protestovao. Prvi je vezan za generala Gradimira Ivanovića. Taj Ivanović je bio vojni ataše u Pragu. Kad su ga premjestili u Beograd, on, zamisli, pokupi čitav službeni namještaj i iz Praga doćera u Beograd i još poče da se po Beogradu, u visokom društvu, hvali tim namještajem. Žene k'o žene, to prepričavale pa se i otkrilo. Drugi slučaj je vezan za Tempa. Pozvao me je jednom kući na ručak, stanovao je iznad Partizanovog igrališta, blizu Krcuna Penezića, i kad uđosmo u kuću, u kući nov izrezbareni namještaj. Pita Tempo Micu, svoju ženu: - Šta je ovo? Ona veli: - Ne znam, ja sam mislila da si ti to poslao. Dođoše vojnici, izniješe stari namještaj i uniješe ovo. Ja gledam i ćutim, a Tempo, istina, odmah viknu: - Ovo odmah nazad da ide.
Pozva Sava Drljevića, komandanta pozadine, i naredi mu da se namještaj odnese. Tempo tada još nije bio ušao u taj grabež. A, iz ovog primjera vidjećeš tehnologiju otimanja. Na početku beogradskog Južnog bulevara prije rata je radila jedna fabrika tog luksuznog namještaja. Kad smo mi došli, vojska je uzela sve fabrike, poslije ih je vraćala, ali je ovu zadržala. Pošto je Kardelj bio ministar spoljnih poslova i pošto su u njegovu kuću dolazile strane diplomate, bila je donesena odluka da se za Kardelja napravi jedan luksuzni izrezbareni namještaj. To je čula Cana Babović, pozvala Sava Drljevića i pitala može li i za nju da se napravi takav namještaj. Savo rekao: „Može." Onda on riješi da i za sebe napravi jedan, ali, da bi sebe pokrio, on napravi još četiri, i medu ta četiri ovaj za Tempa. Istina, Tempo je svoj vratio i izvikao se jedan dan na Sava Drljevića. Al' Savo zadrža onaj svoj namještaj.
Uporedo s tim, desila se još jedna stvar. Mi, Dapčevići, stanovali smo u jednoj vili u Ulici proleterskih brigada. U blizini je bio onaj diplomatski magacin i u njemu najkvalitetnije stvari. Uz to, triput jeftinije nego drugdje. Četrdesetak ljudi je imalo pravo da se u njemu snabdijeva. Jednog dana sestra me nagovori da kupim štof za odijelo. Pozovem magacin, pitam: ima li? Onaj tamo odgovori da ima za jedno sto odijela. Odem u magacin tek trećeg dana, tražim jedan štof, a onaj isti odgovara: „Nema više." Za tri dana razgrabljeno je sto štofova za odijela! Po pet, šest, deset. Jedno jutro tetka mi traži novine da umota hljeb. Kaže: - Sramota me da ulicom nosim bijeli hljeb. Pitam: - Zašto? Kaže: - Zato što ga drugi nemaju. - Pa gdje ga ti kupuješ? Veli: - U onom magacinu. Zabranio sam joj, od tada, da ga više u kuću unosi, iako smo mi i prije rata jeli bijeli hljeb.
Kritikovao sam to na jednoj sjednici Političke uprave, pred Gošnjakom, Kočom i ostalim, ali nije pomoglo. Otvoreno sam rekao da se pretvaramo u feudalnu birokratiju sa specijalnim privilegijama i primjerima dokazivao kolika je moja plata sa privilegijama. Imao sam platu nešto više od osam hiljada dinara, pa onda hiljadu cigareta, ugalj i drva besplatno, uniformu, telefon - sve besplatno. Uz to, vlasniku kuće smo plaćali minimalnu kiriju. Ja sam izračunao da je to sve zajedno onda vrijedilo četrdeset dvije hiljade dinara. Prosječna plata je tada bila nešto oko tri hiljade dinara. Znaš li šta mi je na sve to rekao Ivan Šibi? On je tada bio načelnik Kadrovske uprave, a ja načelnik Uprave za agitaciju i propagandu. Veli: „Ako se tebi ne dopada bijeli hljeb, ti ne moraš da ga uzimaš!"
Najviše me je obeshrabrivalo to što sam jedino ja, od svih koliko nas je tamo bilo, istupao i kritikovao te stvari. Rekao sam tom prilikom i ovo: „Mi siječemo granu na kojoj sjedimo. Ako ne likvidiramo ove privilegije, ne samo što ćemo se odroditi od naroda, mi ćemo u psihologiji postati bogalji."Sve to što ti pričam lomilo je karakter ljudi, jer privilegije su zavisile od položaja. Karijerizam je počeo da se razvija do najvećeg stepena, nije se prezalo ni od cinkarenja, podvaljivanja, izmišljanja - ako postoji neko ko smeta. Poslušnost i ulizivanje su postali glavna stvar u kadrovskoj politici. Evo ti samo jedan, ali dovoljno rječit primjer. Načelnik Vojno-naučnog instituta bio je general Boško Šiljegović. Ja sam jedno vrijeme bio njegov zamjenik, a onda sam premješten za načelnika Uprave JNA za agitaciju i propagandu. Taj čovjek skoro ništa nije radio, ali je, zato, bio razradio sve tehnike podvlačenja pod kožu rukovidilaca. Između ostalog, sa Titom je igrao domine i uvijek gledao da Tito dobije.
Za tog Šiljegovića, inače, bio je vezan jedan događaj, koji je pred kraj rata i poslije njega bio karakterističan za jedan broj naših generala. Kad smo bili u Drvaru, Radovan Zogović biješe digao dževu jer je Šiljegović riješio da se ženi onom balerinom Mirom Sanjinom. Bio je već oženjen sa jednom studentkinjom, ali dopala mu se Mira, bila je balerina, bogata, i on batali onaj brak i navali da se ženi Mirom. Međutim, komunisti iz Splita optuže Miru da je gola na stolu igrala talijanskim oficirima. U vrijeme kad je živjela sa Ljubišom Jovanovićem (to je bio naš najbolji glumac) došli su u partizane i tu Mira naleti na Boška koji je tada bio komesar Osmog dalmatinskog korpusa. Balerina se svidjela komesaru i poče ljubav. Kad je stigla ona optužba iz Splita, Radovan Zogović obrazuje neku komisiju i počne da saslušava Miru. I, kako je bio „suptilan", on njoj veli: - Ti, italijanska kurvo, 'oćeš da se udaš za našeg generala! A ona će njemu prkosno: - I hoću, udaću se za njega! I udala se. Koliko znam, i danas žive zajedno.
I to ti je revolucija: seljaci postanu komandanti i komesari, prvi put opipaju svilene gaćice i požene se buržujkama. Onda u tim buržoaskim porodicama, uzmu ih pod svoje i - gotovi su. Pošto ideološki nijesu bili formirani ljudi, lako su mijenjali shvatanja. U to vrijeme, devedeset odsto našeg kadra nije znalo najelementarnije stvari iz marksizma i lenjinizma.O birokratiji i korupciji u Sovjetskom Savezu nakon Staljina
Prvo što me zapanjilo kad smo došli u Sovjetski Savez bilo je to što nam je na ulici svaki čas prilazio neko i nudio neki biznis, trgovinu, šverc. Poslije petnaestak dana neko nas je čak i pokrao. Jednom smo gledali kad su neki izgrednici nasred ulice napali i izmlatili majora milicije! Kasnije sam, ispričao sam ti to, vidio da tamo vlada strahovita korupcija. Bila je prodrla u sve pore društva. Čak je i Hruščov jednom prilikom u nekom cirkularu to priznao i upozorio da je dobila takve razmjere da prijeti opstanku sistema.
Kralo se i rasipalo na sve strane. Pitao sam ljude da li je tako bilo i za vrijeme Staljina. Svi su me uvjeravali da za vrijeme Staljina toga nije bilo. Rekoše i da nije bilo ni socijalnih razlika. Svi su bili jednaki.
Gledajući sve to došao sam do zaključka da je sovjetsko društvo ušlo u fazu birokratizacije u kojoj je birokratija čitavu imovinu sovjetskog društva pretvorila u svoje privatno vlasništvo. I to birokratizacije feudalnog tipa. Stvarno su živjeli kao feudalci. Ti njihovi partijski rukovodioci, ministri, maršali i slični, imali su, recimo, ogromne vile za odmor, sa kompletnom poslugom, u koje i po pet godina nijesu dolazili. Posluga je primala platu, vile su zvrjale prazne, iako su - da su bile pretvorene u hotele - godišnje mogle na odmor da prime i po pet-šesl stotina gostiju. Bilo je očigledno da je i tadašnje sovjetsko rukovodstvo napustilo osnovne principe socijalizma, da je počelo da živi onako kako je živjela buržoazija, da je počelo da preuzima buržoasku ideologiju i da će ići na restauraciju kapitalizma. Evo šta je tada, na primjer, imao rektor jednog sovjetskog univerziteta. Imao je platu dvije hiljade rubalja (zajedno sa ženom), petosobni stan u gradu, vilu - bivši dvorac na obali mora sa velikim parkom, mali brod, svoj automobil i državni automobil sa šoferom. Njegov Šofer, koji mi je sve to ispričao, imao je u isto vrijeme tuberkuloznu ženu, troje djece, platu od osamdeset rubalja i živio je u nekom podrumu. Jednom mi je rekao: - Kakvi smo 'drugovi' on i ja? Ili on nije 'drug', kad ima sve to, ili ja nisam 'drug', kad sve to trpim. Verovatno obojica nismo 'drugovi'. Shvatio sam da se u Sovjetskom Savezu dogodilo ono što je još Lenjin u jednom članku predvidio. Postavio je pitanje da li je moguća restauracija kapitalizma u socijalizmu i odgovorio pozitivno. Napisao je da je moguća na dva načina. Prvo, ujedinjavanjem kapitalista i nasilnim rušenjem proleterske vlasti. Drugo, birokratizacijom i oburžoazenjem partijskog i državnog aparata. U drugom slučaju dolazi do kontrarevolucije i restauracije kapitalizma odozgo iz samog aparata. Čime sam bio svjedok u Sovjetskom Savezu. Uz sve gluposti koje je pravio - stvarao je one sovnarhoze, sijao kukuruz tamo na sjeveru i slično - Hruščov je htio da ide i dalje. Međutim, u masama je naišao na strahovit otpor. Došlo je do demonstracija, pa i pogibija. Situacija je prosto bila predrevolucionarna i on je ustuknuo.
Dolazak Brežnjeva na vlast stvorio je nadu da će se nešto promijeniti i u unutrašnjim odnosima i spoljnoj politici. Posebno u politici prema Kinezima, jer je bilo došlo do totalnog prekida. I mi, politički emigranti, nadali smo se da će stvari krenuti drukčijim tokom. Međutim, ispalo je da je najrealnija u ocjeni bila Albanska partija rada. Ona je odmah ocijenila da je to hruščovizam bez Hruščova i da se može očekivati još gori birokratizam i još veće odstupanje od marksizmalenjinizma. To se i dogodilo. Državni i partijski aparat se potpuno odvojio od naroda, materijalno se obogatio. Isto se dogodilo sa inteligencijom, umjetnicima, piscima... Za jednu knjigu, zbog ogromnog tiraža, moglo se tada tamo dobiti i do milion rubalja. To oni nijesu mogli potrošiti za čitav život. Prosječna plata bila je sto rubalja i sa njom je jedna porodica mogla da živi pristojno.
Pitaš zašto me sve to što se događalo u Jugoslaviji i u Sovjetskom Savezu nije pokolebalo u mojoj osnovnoj marksističko-lenjinističkoj poziciji. Naprosto nije. I to ni najmanje. Ja sam sve to doživljavao samo kao novo polje bitke. I tada sam smatrao i danas smatram da je teorija marksizma-lenjinizma naučno potpuno ispravna. Rano sam došao do zaključka da je osnovna protivrječnost socijalizma i njegove prve epohe diktature proletarijata - protivrječnost između novih društvenih odnosa i stare svijesti. To što sam gledao, doživljavao sam kao bitku između tih novih odnosa i stare svijesti...O revizionizmu u SSSR-u
I ranije sam shvatio da je u Sovjetskom Savezu potpuno pobijedila revizionistička politika. Jedno vrijeme sam se, kao i mnogi drugi, nadao da je to privremeno i da će sovjetska boljševička partija naći snage da sve to prevlada. Međutim, za vrijeme boravka u Sovjetskom Savezu u tom pogledu je svaka moja iluzija pala. Vidio sam da je revizionizam pobijedio i u sovjetskoj partiji i u sovjetskom društvu. Vidio sam da se Sovjetski Savez pretvorio u neku vrstu birokratsko-feudalne zemlje, sa feudalnim privilegijama krupne birokratije i da u njemu dalje može doći samo do otvorene restauracije kapitalizma. Znao sam da će početi otvoreno da me progone i hapse i da će me, vjerovatno, poslati i u neki logor.
O Hruščovu, Brežnjevu i Staljinu
Eto, tako smo mi bili počeli da razgovaramo. Poslije ovih principijelnih stvari, svađali smo se, konkretno, oko Hruščova. Oni su ga branili, a ja sam smatrao ono što sam smatrao. Taj Hruščov, a kasnije i Brežnjev, uopšte nisu bili sposobni za funkcije koje su obavljali. Hruščov je, u najboljem slučaju, mogao biti predsjednik nekog seoskog savjeta, a Brežnjev predsjednik seoskog sindikata. To ti je tako u istoriji. Poslije velikih ljudi uvijek dolazi neki sitniš. A Staljin je zaista bio veliki. Sovjetski građani ga ni danas nisu zaboravili. Tvoj kolega Risto Bajalski se u svojim tekstovima iz Moskve nedavno javno čudio - ono kad je kampanju na njega pokrenuo Gorbačov - zašto mnogi vozači danas nose Staljinove slike na šoferšajbnama. Od Staljina ovamo, moj druže, mi nijesmo imali pravog rukovodioca komunističkog pokreta.
O Rankoviću
Na Dvadeset treći kongres KPSS došla je delegacija SKJ na čelu sa Rankovićem. Na televiziji se lijepo vidio Brežnjev, a još ljepše kako se kratko grli, recimo, sa Gomulkom, koji je tad bio generalni sekretar poljske partije, a jako dugačko i srdačno sa Rankovićem, koji je bio samo Titov zamjenik. U to vrijeme boravio sam u jednoj moskovskoj biblioteci i tu me, navodno slučajno, našao jedan sovjetski visoki partijski funkcioner. Pozdravio se sa mnom bog zna kako. Ja sam odmah počeo da mu se žalim zbog tretmana, a on je na to odgovorio: „Nemojte tako. Evo, sad se menja situacija u Jugoslaviji. Mi mislimo da je Ranković vrlo partijan čovek i da će se njegovim dolaskom mnogo toga u Jugoslaviji izmeniti."
Ranković je tada držao sve operativne funkcije u Jugoslaviji: potpredsjednik Republike, šef UDB-e, organizacioni sekretar partije, čak i predsjednik Saveza boraca. Imao je svu vlast. Tito je išao na nekakvu operaciju, a ovaj je i kormilo preuzimao. Oni su na osnovu svega toga i ko zna još čega zaključili da Ranković dolazi umjesto Tita. Ja sam znao da je to Ranković mogao da je htio, ali sam ovom Rusu rekao da to uopšte neće da se dogodi i da, makar se i dogodilo, to ne može uopšte promijeniti moj status jer je Ranković za mene - najobičniji dželat. On se tome suprotstavio i savjetovao me da sa Rankovićem nekako stupim u kontakt. Sličan znak dolazio je i iz ambasade. Nebojša Grebenar, nekada moj isljednik u Bileći, tada savjetnik naše ambasade u Moskvi, preko sestre Danice koja je u to vrijeme bila došla u SSSR da me posjeti, davao mi je do znanja da je sa najvišeg jugoslovenskog mjesta dobio nalog da sa mnom stupi u kontakt.
Ranković je u Moskvi, dakle, dočekan sa najvećom pompom. Čuo sam da je Krste Crvenkovski, koji je svemu tome prisustvovao, po povratku sve potanko referisao Titu, ko zna šta je još dodao i - Ranković je otišao kao da ga nikad nije ni bilo. Pored toga, navodno, saznalo se da je i neki pijani udbovac iz pratnje naše delegacije tamo u jednom momentu nekome rekao: ,,E, sad će u Jugoslaviji Ranković doći na vlast!"
U rukovodstvu SKJ u toku nekoliko godina poslije 1960. godine već su se bile formirale dvije linije. Na čelu jedne bio je Kardelj, a na čelu druge Ranković. Ranković je bio na takozvanoj dogmatskoj liniji, bio je protiv slobodnog tržišta i svih mjera koje bi mogle da vode direktno u restauraciju kapitalizma. Znao je da će to za njih značiti gubitak vlasti. Jedno vrijeme Tito je bio na strani Rankovića, a protiv Kardelj a. Kasnije se priklonio Kardelju protiv Rankovića. Ovo što se desilo u Moskvi vjerovatno je bila ona kaplja koja je pretegnula na stranu Kardelja. Tito se, pretpostavljam, bojao da bi Ranković uz pomoć Sovjeta mogao da preuzme vlast u Jugoslaviji. Prisluškivanje je samo bilo izgovor za sklanjanje Rankovića.O pokušaju da ode na Kubu i Vijetnam kao dobrovoljac
Kad je, ono, počela da se zaoštrava situacija oko Kube, otišao sam u njihovu ambasadu i sreo se sa ambasadorom. Njihov ambasador u SSSR-u bio je važna ličnost - član Politbiroa kubanske partije. Beše fizički neki sitan čovjek. Ja sam mu rekao da po mojoj procjeni Amerikanci pripremaju napad na Kubu, objasnio sam mu svoju situaciju u SSSR-u i predložio da mene i još jedan broj naših ljudi, sve oficire - prime kao dobrovoljce. Ja sam sa ljudima već bio razgovarao o tome i htjeli su da idu. U Sovjetskom Savezu smo, inače, već politički bili totalno propali, a potpuno je svejedno da li ćemo se protiv imperijalizma biti na ovom ili na onom kraju planete. - Koliko ljudi bi pošlo? - Oko sto pedeset. Taj broj će biti još veći ukoliko Fidel Kastro interveniše kod Hruščova, jer mnogi od njih su aktivni oficiri Crvene armije.
Bio je oduševljen. Rekao mi je da oni stvarno očekuju napad, da imaju masu ljudi koji su spremni da brane Kubu, ali da nemaju oficire, da bi to bila velika pomoć i da će odmah poslati depešu Fidelu Kastru. Dok se čekao odgovor, često sam odlazio u kubansku ambasadu na neke razgovore, pa sam, čak, jednom takvom prilikom, tamo sreo i Če Gevaru. Razgovarali smo bar dva sata. Kastro je ovima u ambasadi naredio da mi odmah daju ulaznu vizu i poslao je pismo Hruščovu. Od Hruščova je tražio da se prvo meni, a onda i ostalima, omogući da dođemo na Kubu.
Čim sam od Kubanaca dobio vizu, otišao sam kod Rusa, sa onom potvrdom koju mi je onda dao Lisakov. Tamo mi rekoše: „Može, dođite sutra i ponesite fotografije." Kad sam se pojavio sjutradan, objasnili su mi da sam ja stanovnik hersonske oblasti, da su te stvari kod njih decentralizovane i da ću tamo dobiti vizu. To mi je potvrdio i pukovnik Karpejev. U Hersonu rekoh ovim mojima da idemo na Kubu. Opšte oduševljenje. U policiji sve saslušaše, ali mi ne dadoše vizu. Rekoše da moraju da pitaju Moskvu. Pozvao sam Karpejeva i pitao šta je sa vizom. Odgovorio mi je da je sve u redu i da ću je dobiti najdalje za nedelju dana. Prođe nedelju dana - ništa. Opet pozvah Karpejeva. - Vladimire Ivanoviču, nažalost, moram da vam saopštim da niste dobili saglasnost za izdavanje vize!
Mislim da je lično Hruščov to zabranio. Odmah sam otišao u Moskvu i zvao Andropova. Nije tu, na službenom je putu, bolestan je... Gomila nekih razloga za odbijanje.
U međuvremenu, pokušao sam da odem i u Vijetnam kao dobrovoljac. Na čelu Sovjetskog Saveza već je bio Brežnjev. Napisao sam mu pismo i tražio da ne postupi onako kako je Hruščov postupio kad sam htio da idem na Kubu. Vijetnamci su htjeli da me prime. Brežnjev mi je odgovorio da ću moći otići čim dobijem vijetnamsku vizu. Kad sam otišao kod Vijetnamaca, dobih, međutim, odgovor da im je žao, ali da u aktuelnoj situaciji ne mogu da prihvate moju velikodušnu ponudu, na kojoj su mi, inače, veoma zahvalni... Čak mi je Ho Ši Min poručio, kako su mi saopštili, da to ne mogu prihvatiti zbog međunarodnih obaveza koje su prihvatili, ali da ću ja biti prvi čovjek koji će biti pozvan u Vijetnam ukoliko se na tom planu nešto pozitivno promijeni. Rusi su i to onemogućili. Potpuno su me onemogućili i blokirali.22. kongres KPSS, destaljinizacija, raskol sa Kinezima i Albancima
Pripremao se Dvadeset drugi kongres KPSS. I već se bilo pročulo - kakva je u to vrijeme u Moskvi bila konspiracija da je već sjutradan znalo pola Moskve ono što se prethodnog dana razgovaralo na Politbirou - da će Staljin biti izbačen iz Mauzoleja i da će biti prekinuti diplomatski odnosi sa Albanijom, uključujući i protjerivanje albanske ambasade iz Sovjetskog Saveza. Otišao sam u albansku ambasadu i to im ispričao. Upitah: je li to istina? Onaj mi reče: „Ne, to nije moguće!", kao iznenađen, ali se, to je bilo toliko očigledno - pakuju!
Obe vijesti su bile tačne. Staljina su izbacili iz Mauzoleja, a Hruščov lično je napao Albaniju i čitavo njeno rukovodstvo - na čelu sa Enverom Hodžom. Suprotstavio mu se jedino Ču En Laj, šef kineske delegacije. Rekao je da taj njegov istup kineska delegacija doživljava kao napad na bratsku partiju, da ga apsolutno osuđuje kao nešto nedopustivo i suprotno elementarnim internacionalističkim odnosima i da, zato, u znak protesta napušta Kongres. I otišli su. Hruščov je poslije toga otišao u Ameriku, tamo se udvarao Amerikancima, pa kad se vratio - napali su ga Kinezi. Onda je on otišao kod Mao Ce Tunga da vadi stvar i tada su se posvađali načisto. Kad se konji biju - magarci plaćaju. Ja sam bio jedan od tih magaraca. Stao sam, sto odsto, na stranu Albanaca i Kineza. Kad su Kinezi počeli da objavljuju pisma o svemu što se događalo između njih i Rusa, ja sam sjeo i napisao još jedno pismo svim komunističkim partijama. Povod je bio Hruščovljev intervju onom novinaru Sulsbergeru. Kad ga je pitao da li je Kuba socijalistička zemlja, odgovorio je da nije, a kad je trebalo da kaže da li je to Jugoslavija, odgovorio je da jeste. I silno je nahvalio Tita. Ja se, naravno, sa tim nijesam složio i u tom pismu sam napisao da „neki najveći rukovodioci" unose zabunu u svjetski komunistički pokret, posebno među jugoslovenskim komunistima. Tražio sam da se zauzme jasna pozicija o tome da li je Savez komunista Jugoslavije marksističko-lenjinistička partija, s obzirom na njen program usvojen pedeset osme godine i da li je Jugoslavija socijalistička zemlja s obzirom na to da njome rukovodi SKJ sa takvim programom i onakvom praksom. Pozvao sam se i na onu deklaraciju sa savjetovanja osamdeset jedne komunističke partije. Pismo Centralnom komitetu KPSS ubacio sam u njihovo sanduče, ostala sam odnio u ambasade socijalističkih zemalja.
Mjesec i po dana poslije toga Mao Ce Tung je napisao onu brošuru pod istim naslovom: „Da li je Jugoslavija socijalistička zemlja?" Trećina brošure su bili podaci i informacije koje smo mi pisali u pismima. Uključujući i ono prvo napisano u Albaniji. Rusi su odmah shvatili da je i to moje maslo.O Narodnoj republici Albaniji
Albaniju poznajem dobro. To je mala zemlja i za dvije godine, koliko sam u njoj proveo, obišao sam je skoro svu. Vidio sam je, razgovarao sam sa ljudima i posmatrao sam je kritičkim okom. Politika koju vodi Albanska partija rada na mene je ostavila najbolji utisak. Smatram da od svih partija u socijalističkim zemljama ona vodi najdosljedniju marksističko-lenjinističku politiku. Naravno, smiješno je očekivati da život u Albaniji bude kao u Švajcarskoj. Samo prije četrdeset godina to je bila najsiromašnija zemlja u Evropi, sa devedeset odsto nepismenih, bez industrije, bez željeznica, praktično bez ičega.
U Albaniji je, takode, sprovedena potpuna kolektivizacija i ostvarena potpuna društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju. Drugo, u Albaniji su razlike u platama najmanje u svijetu. Raspon između najniže i najviše je jedan prema dva. Treće, Albanci su uložili ogromna sredstva u obrazovanje ljudi jer su, s pravom, smatrali da je to jedan od temelja za napredak socijalizma uopšte. Već pedeset devete i šezdesete godine, kad sam ja bio tamo, u Albaniji nije bilo nijednog čovjeka do četrdeset godina koji je bio nepismen. Četvrto, oni su zadržali sve one pozitivne vrijednosti patrijarhalnog morala i ujedinili ga sa novim socijalističkim moralom.
Albanija je četrdeset pete godine bila na daleko nižem ekonomskom, kulturnom, industrijskom i svakom drugom nivou od Jugoslavije. Uzmi poznate opšte pokazatelje i uporedi Albaniju i Jugoslaviju danas. Dobićeš porazne rezultate po Jugoslaviju. Razlika u korist Albanije je rezultat njihovog sistema i njihove politike...O budućnosti socijalizma
Pogledaj ova dva vijeka od Francuske revolucije. Neprekidno smo imali smjenu revolucionarne plime i uspona reakcije. Stalno se to smjenjivalo i smjenjuje jedno za drugim do današnjeg dana. Ovo što se danas događa, po mom dubokom uvjerenju, jeste privremeni pad koji će u krajnjoj liniji izaći na dobro. Mobilisaće mase u borbi za stvarni socijalizam, protiv birokratskog i revizionističkog socijalizma. Jer i jedan i drugi nijesu pravi socijalizmi. I jedan i drugi su napola kapitalizam. Čak, gori od kapitalizma.