Mihailo Đurić

Dvosmislenost utopije

Beograd

 


Izvor: Praxis: filozofski časopis, 1-2, 1972;
Transkripcija: M. R.;
HTML: A.M.


Ime i pojam utopije bili su sve do nedavna na vrlo rđavom glasu. Možda bi čak trebalo reći: tako rđavom da gori nije mogao biti. Ne samo da se gledalo s visine na utopiju, ne samo da se potcenjivao njen značaj i izvrgavala ruglu njena dostignuća, već se, štaviše, osporavala svaka vrednost fenomenu utopijskog kao takvom. U tome su, naravno, prednjačili birokratski i tehnokratski krugovi svih vrsta i položaja, dajući osnovni ton svakodnevnoj upotrebi jezika, mada bitno drukčije nije bilo ni u akademskom svetu. Nepoverenje prema utopiji kao posebnom obliku svesti i nezadovoljstvo konretnim primerima utopije kao književnog roda bili su tako širokih razmera da su predstavnici najrazličitijih filozofskih i političkih pravaca i uverenja često zaboravljali na međusobne razlike i razmirice združeni u borbi protiv istog zajedničkog neprijatelja. Koliko još do juče, mnogi naši obrazovani, a još više mnogi naši poluobrazovani sugrađani i savremenici bili su načisto s tim da utopija ne otvara nikakve nove perspektive, da na njenim izvorima nema ni prave svežine ni pravog okrepljenja pošto su se prethodno svi oni odnekud složili u tome da je utopijska svest beznadežno zaokupljena nestvarnim maštanjem i neostvarljivim očekivanjima. Gotovo da niko nije imao razumevanja za nastojanja utopijskog karaktera, za utopiju kao određeno duhovno nastrojenje, kao određen pravac svesti, kao određen način mišljenja, a kamoli spremnosti da otvoreno i bez predrasuda pogleda u njeno lice ili da se založi za ostvarenje nekog od njenih mnogobrojnih programskih ciljeva Ne bi se nimalo preteralo ako bi se reklo da je sve do nedavna reč »utopija« imala prevashodno pogrdno značenje, tako da je oznaka »utopist« bila maltene najteža optužba koja se mogla baciti u lice protivniku.

Danas stvari stoje sasvim drukčije nego što bi se očekivalo s obzirom na ovu dugotrajnu praksu. Nema nikakve sumnje da je u toku poslednjih nekoliko godina utopija doživela pravu, potpunu rehabilitaciju, da je pozitivna ocena utopije tako reći pred našim očima naglo i neočekivano potisnula i zamenila negativnu. Toliko je danas iz osnova promenjen stav prema utopiji, toliko je utopija danas svugde u modi, toliko se svi opijaju i oduševljavaju njome, da je gotovo potpuno izbledeo svaki trag nekadašnjeg nepoverenja prema njoj, nekadašnjeg sumnjičenja njenih nastojanja i omalovažavanja njenih rezultata. Danas se svugde i na svakom koraku susrećemo s motivima utopijskog sadržaja, danas je oživelo ne samo teorijsko, već i praktičko interesovanje za utopiju, danas se čak i živi i deluje u ime utopije, a ne samo da se govori o njoj ili misli na njenom tragu. Štaviše, izgleda da je pobedonosni pohod utopije tek započeo, da utopiji tek predstoji sjajna budućnost. Neće biti da je to slučajno što čak i mnogi istaknuti predstavnici marksističke ortodoksije odskora pokazuju toliku pomirljivost prema fenomenu utopijskog. Sve je očiglednije da je mit o naučnom socijalizmu danas iz os nova uzdrman. Gotovo da u vazduhu lebdi zahtev za obnovom socijalizma u duhu utopije, ako ne već i zahtev za vraćanjem utopijskom socijalizmu.

Jedva treba reći da je današnje pojačano interesovanje za utopiju najtešnje povezano s izvesnim društvenim i političkim zbivanjima poslednjih godina, da današnje oduševljenje za utopiju ima izrazito društveno-političko značenje da je to oduševljenje mnogo više izraz i potvrda jednog moralno-praktičkog opredeljenja nego izvesnih saznajno-teorijskih potreba i mogućnosti. Naravno, najviše zasluga za ovu korenitu promenu u stavu prema utopiji ima savremeni studentski i omladinski pokret u najrazvijenijim zemljama na Zapadu. Pogotovo jedno njegovo radikalno krilo koje je maja 1968 ustalasalo duhove širom sveta. Zahvaljujući tom pokretu, utopija je izašla na ulice i trgove, preobratila se u revolucionarni čin i htenje, postala je moćno oružje borbe za čovekovo oslobođenje, tako da se pod njenom zastavom danas okupljaju nezadovoljnici i buntovnici svih uzrasta i boja. Nikad ranije utopija nije bila toliko na ceni, nikad ranije utopija nije bila tako neposredno životno usmerena, nikad ranije utopija nije tako ubedljivo posvedočila ispolinsku snagu koju krije u svojim nedrima.

Doduše, ovo romantičarsko oduševljenje za utopiju, mada ne-obično važno i uticajno, nema paradigmatičku vrednost. To nije nikakav obrazac jedino mogućnog ili jedino legitimnog načina upotrebe motiva utopijskog sadržaja u društvenom životu. U stvari, postoji i jedan drugi oblik praktičkog zalaganja za utopiju koji poslednjih godina sve više privlači pažnju široke javnosti, a kod koga trezvenost i odmerenost upadljivo preovlađuju nad romantičarskim zanosom. U pitanju je nastojanje da se utopija stavi u službu racionalnog preuređenja društvenih ustanova i odnosa, da se utopija učini korisnom pri planiranju budućnosti, da se utopija preobrati u prigodno sredstvo društvene inženjerije.

Koliko je danas uzelo maha ovo nastojanje da se utopija pri bliži i prilagodi zahtevima za postepenim i delimičnim društvenim reformama, koliko je današnji svet daleko odmakao u davanju novog smisla i značenja utopijskom stremljenju, najbolje se vidi po tome što mnogi istaknuti predstavnici futurologije, jedne nove naučne discipline u koju se na Zapadu polažu velike nade, a koja i na Istoku brzo stiče vatrene poklonike, sami sebe veoma rado nazivaju »realističkim utopistima«.[1] Druga je stvar koliko je ovo obuzdavanje i suzbijanje revolucionarnih podsticaja utopije uopšte osnovano i opravdano, koliko je ovo srozavanje utopije na rang običnog naučno-tehničkog projekta merodavnije za ocenu njenih najdubljih mogućnosti od onog maločas pomenutog strasnog uzleta utopijske mašte u okviru studentskog i omladinskog pokreta. Mada već sama činjenica da se tako nešto moglo dogoditi upozorava na neku unutrašnju slabost utopijskog stanovišta kao takvog.

Po sebi se razume da današnje pojačano interesovanje za utopiju nema uvek pozitivan smer i obeležja. Uprkos tome što je današnje raspoloženje prema utopiji bitno drukčije od nekadašnjeg, utoliko što je preokrenuta na suprotnu stranu ranija ocena njene vrednosti, daleko od toga da danas vlada opšta saglasnost u tom pogledu. Bilo bi, doista, čudno da je sve prošlo sasvim glatko i neprimetno, da je nagli preokret u stavu prema utopiji, do koga je došlo prvenstveno blagodareći zalaganju i delovanju studentske omladine i izvesnih slojeva inteligencije, naišao na opšte i nepodeljeno odobravanje. Treba se pomiriti s tim da je utopija i dan-danas meta raznovrsnih napada, da utopija i dan. -danas nailazi na svakojake otpore i nepoverenja, da je utopija i dan-danas izložena najrazličitijim sumnjičenjima i podozrenji. ma, tako da ima čak i pokušaja otvorenog i bezobzirnog razračunavanja s njom, pokušaja da se ona razobliči kao pomahnitala i nezajažljiva podrivačka i rušilačka snaga. Samo, sve su to danas manje ili više usamljeni glasovi koji se gube u masi drugih i drukčijih, svetlijih i životnijih, svežijih i poletnijih glasova.

U svakom slučaju, nema ničeg zabrinjavajućeg u tome što se s vremena na vreme još uvek može čuti po koja grdnja ili psovka na račun utopije. Mnogo je veća nevolja u tome što su mnoga današnja pretežno praktička potvrđivanja vrednosti i korisnosti utopijskog stanovišta tako očigledno nedovoljna i neprikladna, što tako malo doprinose dubljem razumevanju samog fenomena utopijskog. Očigledno je da se danas mnogo više govori o utopiji nego što se misli o njoj, da mnogi današnji razgovori o utopiji pate od prazne retorike, da mnogo više zamagljuju nego što razbistravaju naš vidik. Treba li uopšte posebno naglašavati da je utopija danas još uvek nepoznata i neispitana zemlja, da je danas još uvek sve sporno i neizvesno u vezi s njom? Nema čak jasne i pouzdane pojmovne odredbe koja bi mogla da posluži kao kriterijum za razgraničenje. A šta tek da se kaže o nekim drugim, težim i složenijim pitanjima koja se tiču smisla i značenja utopijskog, ili o onim poslednjim, najtežim i najsloženijim pitanjima koja se tiču temeljnih pretpostavki na kojima počiva, odnosno bitnih uslova koji omogućuju utopijsko nastrojenje kao takvo? Izgleda da mnogi današnji vatreni zagovornici utopije nisu dovoljno ni uočili važnost ovih pitanja, a kamoli da su ih na zadovoljavajući način promislili.

Odmah treba reći da najviše zasluga za pripremanje preokreta u shvatanju i oceni fenomena utopijskog ima Karl Manhajm (K. Mannheim), osnivač sociologije saznanja, čija je knjiga Ideologija i utopija svojevremeno naišla na veliki odjek u akademskim krugovima, nesrazmeran njenoj stvarnoj teorijskoj vrednosti, U toj knjizi je ovaj istaknuti nemački sociolog srednje generacije odlučno prekinuo s ranije uobičajenim, potcenjivačkim shvatanjem utopije kao apstraktnog, neistorijskog zamišljanja idealnog društvenog uređenja i nagovestio mogućnost novog određenja utopije kao žive, delotvorne vizije budućnosti, kao kritičke svesti koja se ne poklapa s postojećim stanjem, već prevazilazi to stanje s ciljem da utiče na njegovo delimično ili potpuno menjanje.[2] Ništa ne mari što Mannheim pri tom nije uspeo da na zadovoljavajući način sprovede u delo svoju osnovnu zamisao, već je stao na pola puta, zaplevši se u mnoge nepotrebne teškoće, tako da kod njega nema čak ni jasne pojmovne razlike između ideologije i utopije. Jer, zahvaljujući najviše njegovim nastojanjima, ili bar dobrim delom u vezi s tim nastojanjima, danas se pod utopijom daleko najčešće i, kako izgleda, s daleko najviše prava podrazumeva misaono-delatno uzletanje iznad stvarnosti ili, tačnije, moralno-praktičko prevazilaženje nasleđenih ustanova i odnosa, nemirenje s vladajućim poretkom stvari, poricanje onog što je dato, prekoračenje postojećeg stanja u pravcu novog, dosad neviđenog, ali mogućnog oblika ljudskog bivstvovanja U najmanju ruku, danas se smatra da je utopija jedna prevashodno kritička instancija pred kojom padaju sve društvene svetinje, pred kojom se istina postojećeg društvenog poretka razotkriva kao najobičnija laž, smatra se da je utopija jedan izrazito kritički poduhvat, da je to, zapravo, najvažnije i najmoćnije oružje društvene kritike.

Ali, koliko god da je ovo shvatanje utopije kao manje ili više nekonformističkog, ako ne već i buntovničkog nastrojenja prema svetu i životu danas postalo tako reći opšta svojina, utoliko što to shvatanje daje pečat gotovo svim današnjim razgovorima o fenomenu utopijskog, ipak, to još nikako ne znači da ovde nema više nikakvih neslaganja i odstupanja, odnosno da nema više nikakvih teškoća nad kojima bi se trebalo ozbiljno zamisliti. Ne samo da postoje krupne razlike između najpoznatijih današnjih pokušaja da se odredi pojam utopije u pogledu mnogih sporednih pojedinosti, već je, štaviše, veliko pitanje koliko se ti pokušaji uopšte odnose na jednu istu pojavu; toliko su krupne razlike među njima i u pogledu mnogih bitnih stvari. Primera radi, ovde je dovoljno ukazati samo na dva možda najdalekosežnija i najozbiljnija takva pokušaja — na pokušaj Ernsta Bloha (E. Bloch), kome se u poslednje vreme pridaje izvanredno velika važnost, mada je u njemu strogost i sistematičnost mišljenja u velikoj meri žrtvovana za račun pesničko-metaforičkog načina izražavanja, i na pokušaj Rajmona Rijea (R. Ruyer), koji obiluje mnogim zanimljivim i podsticajnim zapažanjima, mada ime njegovog autora ni izdaleka nije tako neposredno povezano s pojmom utopije kao ime onog prvog. Odmah pada u oči da Bloch i Ruyer nemaju mnogo zajedničkog ni u metodološkom, a kamoli u suštinskom pogledu, i pored izvesnih spoljašnjih dodirivanja i sličnosti između njihovih shvatanja. Jer dok se Ruyer pretežno kreće na gnoseološkom terenu, .tako da utopiju, u krajnjoj liniji, izjednačava s jednim osobenim načinom mišljenja, dotle Bloch zalazi u prevashodno ontološku oblast, tako da shvata utopiju kao osnovnu odredbu unutar čitave objektivne stvarnosti, a ne samo kao osnovnu crtu ljudske svesti. U stvari, Ruyerovo shvatanje utopije kao duhovne vežbe s bočnim ali alternativnim mogućnostima stvarnosti[3] deli čitav jaz od Blochovog shvatanja utopije kao nade u objektivno realno mogućno, kao uzdanja u sposobnost stvari da budu drukčije.[4]

Mora se priznati da je Blochovo ukazivanje na potrebu i mogućnost ontološkog opravdanja utopijske težnje za prekoračenjem svih granica veoma poučno, da njegov pokušaj ontološkog utemeljenja utopijske svesti zaslužuje svaku pažnju. Ovo uprkos tome što je ontologija još-ne-bića (koja dostiže vrhunac u Blochovoj radikalnoj tvrdnji da poslednji osnov svega bivstvujućeg nije nikakva gotova, završena, jednom zauvek data stvarnost, već realno mogućni utopikum) tako očigledno nedovoljna i neprikladna da bismo se njome mogli korisno poslužiti u našem daljem ispitivanju. U svakom slučaju, teško da se posle Blocha uopšte još može prihvatiti neko puko gnoseološko određenje fenomena utopijskog, teško da se uopšte još može polagati pravo na neko ozbiljnije razmatranje tog fenomena ukoliko se zanemari ontološka dimenzija. Ako ništa drugo, Bloch je bar jasno pokazao u čemu je stvarni filozofski problem utopije.

Ali, ostavimo po strani tuđa mišljenja i zapažanja. Na ovom mestu nema potrebe da podrobno izlažemo Blochovo shvatanje, niti da kritički procenjujemo njegove prednosti i nedostatke u poređenju s Mannheimovim, Ruyerovim ili bilo kojim drugim, starijim ili novijim shvatanjem. Dovoljno je samo da povedemo računa o onome što smo već utvrdili u dosadašnjem izlaganju. Ni govora o tome da bi sada trebalo menjati našu polaznu definiciju utopije kao određenog oblika intencionalne svesti, kao određenog načina kritičkog postavljanja prema svetu i životu. Ništa se ne može postići ako se pojam utopije rastegne do krajnjih granica mogućnosti, ako se proširi tako daleko da obuhvati sva moguća područja realnog sveta. Tako se može samo zapasti u grdne teškoće, budući da u tom slučaju ovaj pojam postaje sasvim prazan i neodređen. Prema tome, umesto da počinjemo ispočetka, najbolje je da nastavimo onde gde smo stali.

Naš prvi i najvažniji zadatak sastoji se u tome da bliže odredimo samu utopijsku nameru, da bliže odredimo utopijsko nastrojenje kao takvo. U tom cilju, treba naglasiti da je utopijsko stanovište izrazito humanistički usmereno, da je utopija sva obuzeta idejom čovečnosti čoveka, da je sva u znaku predanosti veIikoj stvari čovekovog oslobođenja. To jasno proizlazi već odatle što utopijska svest odlučno poriče postojeće stanje, što zahvata visoko iznad njega, što prekoračuje to stanje u pravcu novog, nigde ostvarenog, ali mogućnog oblika života. Kakav bi drugi smisao moglo imati ovo uzletanje nego čovečansko-osloboditeljski, kako bi drukčije trebalo shvatiti ovo prekoračenje nego kao zalaganje za ostvarenje najviših humanističkih vrednosti? Utoliko, očigledno je da utopija otkriva pravi, istinski ljudski svet iza zavese neposrednog društveno-istorijskog iskustva, da predočava ono što je čoveku primereno, što odgovara njegovim najdubljim potrebama, što je u skladu s njegovom ljudskom prirodom. A to znači da našu definiciju treba dopuniti i proširiti u tom smislu da utopija objavljuje istinu ljudskog postojanja, da iskazuje njegov duhovno-povesni temelj, da iznosi na videlo njegovu krajnju svrhu.

Sasvim je izvesno da utopijska svest ne može zavisiti samo od nekih slučajnih subjektivnih sklonosti i raspoloženja, da njeno zametanje i održavanje mora imati nekog objektivnog razloga, da njenim stremljenjem mora vladati neka viša nužnost. Toliko utopija računa s istinitošću svojih predstava i slika, toliko ona ozbiljno prilazi svom zadatku, toliko ona odlučno odbacuje od sebe svaku proizvoljnost i izveštačenost, da je prosto neshvatljivo kako joj se uopšte moglo tako uporno pripisivati upravo nešto suprotno njenom vlastitom samorazumevanju. U stvari, utopija bi bila obična intelektualna, puka pustolovina mašte, prazna tvorevina spekulacije, kad ne bi imala oslonca u nekom dubljem i obuhvatnijem ljudskom iskustvu. Teško da bi bez takvog oslonca utopija uopšte mogla da ugrozi vladajući poredak stvari, a kamoli još da utiče na njegovo menjanje. U najmanju ruku, teško da bi ona drukčije uopšte mogla da privuče pažnju tolikih generacija.

Malo je ako se kaže da utopija podstiče kritički duh u raspravljanju o ljudskim stvarima. To nije pogrešno, ali je nedovoljno. Niti je utopija samo nepoverljiva i nepomirljiva prema nasleđenim ustanovama i odnosima, niti ona samo žigoše te ustanove i odnose kao iskrivljenu, izopačenu ljudsku praksu. Nema nikakvog razloga da se utopija poistoveti s društvenom kritikom. Nije dovoljno čak ni da joj se prizna prvenstvo u bespoštednoj kritici svega postojećeg. Ni tako se ne postiže potrebna tačnost određivanju njenog pojma. U stvari, utopija ima mnogo veće ambicije nego samo da pokrene kritičko mišljenje, ona hoće da bude nešto više i obuhvatnije od kritike, ona hoće da učestvuje stvaranju novog, boljeg, ljudskijeg sveta. U tom smislu, treba reći da je zadatak utopije bar isto toliko stvaralački koliko i rušilački. Nasuprot iskrivljenim, izvitoperenim ustanovama i odnosima, od kojih bi htela da jednom zauvek oslobodi čitav ljudski rod, utopija ističe ideal ljudske zajednice, ona čuva meru naše čovečnosti, ona pokazuje u čemu je pravi smisao i pravi oblik života. Zbog toga je utopija stalno izložena opasnosti promašaja, zbog toga svi njeni programski nacrti toliko pate od konstruktivizma, zbog toga mnogi njeni praktički koraci toliko za stranjuju u dogmatizmu i fanatizmu.

Očigledno je da utopija pretpostavlja gotov, završen obrazac sveta, da njeno uzletanje iznad stvarnosti ima karakter primanja, preuzimanja, posredovanja jednog višeg naloga, da njeno nemirenje s vladajućim poretkom stvari crpi svu snagu iz najdubljih izvora večnosti. Ništa nije toliko svojstveno utopiji kao ovo vezivanje za svet natčulnih suštastava, kao ovo suprotstavljanje svemu prolaznom i promenljivom, kao ovo potvrđivanje smisla nasuprot besmislu. Ne bi se nimalo pogrešilo ako bi se reklo da je utopija samo jedan radikalan pokušaj učvršćenja ili, ako se tako hoće, umirenja, zadovoljenja sveta. U okviru utopije nema mesta neizvesnosti, utopija je nepokolebljiva u stavu prema onome što je najvažnije, ona podstiče veru u apsolutno, u ono što je po sebi lepo i dobro, što važi bez obzira na vreme i mesto. Utoliko, nema nikakve sumnje da je utopija najneposrednije povezana s metafizikom, da je utopijsko mišljenje duboko ukorenjeno u metafizičkom iskustvu, da je utopijsko stremljenje upadljivo opterećeno i ograničeno osnovnim metafizičkim uviđa njem razlike između bića i bivstvujućeg. Jer utopijsko prekora čenje postojećeg stanja dobija jasan pravac i smisao samo ukoliko polazi od datih, gotovih, večnih obrazaca i likova. Štaviše, to prekoračenje je mogućno samo pod pretpostavkom da je biće osnovi dovršeno, savršeno, nepromenljivo, ono je opravdano sam zbog toga što postoji jedan transcendentni svet kao mera i granica svih ovozemaljskih stvari i pojava, samo zbog toga što su sve mogućnosti ljudskog postojanja unapred obuhvaćene i određene u jednoj višoj stvarnosti, u inteligibilnom svetu ideja, odnosno u božanskom umu.

Ali, ako je tačno da utopija živi u senci metafizike, da se hrani na njenom izvoru i uspeva pod njenim okriljem, nije li, onda, tačno i to da je utopijska svest beznadežno opterećena nestvarnim maštanjem i neostvarljivim očekivanjima? Nije li tako shvaćena, prema nekoj dalekoj, jelisejskoj onostranosti[5] okrenuta utopija, krajnje apstraktna i neživotna? I nije li u tom slučaju od presudne važnosti pitanje praktičke upotrebljivosti motiva utopijskog sadržaja u društvenom životu? Ovo pogotovo s obzirom na ono danas toliko rasprostranjeno mišljenje po kome je najveća vrednost utopije u njenoj sposobnosti da služi kao putokaz za delanje. Pitanje je prosto u tome kako i koliko utopija uopšte može da pokrene na delanje ako je utopijsko carstvo, u načelu nedostižno i neuhvatljivo, ako to carstvo načelno leži s one strane postojećeg, tako da nema nikakve opasnosti od toga da bi ono ikad moglo biti u potpunosti ostvareno?

Odgovor na ovo pitanje ne treba tražiti daleko. Pogleda li se malo bolje, primetiće se odmah da načelna neostvarljivost i neprimenljivost utopije nimalo ne ugrožava njenu praktičku vrednost. Štaviše, uvideće se da je utopija odigrala i da još uvek igra tako važnu ulogu u društvenom životu upravo zahvaljujući tome što nemilosrdno razobličava osnovne, strukturne slabosti i nedostatke postojećeg stanja, što upozorava na tragičan raskorak između ideje i stvarnosti. Prema tome, načelna neostvarljivost i neprimenljivost utopije nije nikakva slučajna, spoljašnja prepreka njenoj upotrebi u praktičke svrhe, već bitan uslov njene delotvornosti. U pitanju je, da tako kažemo, nepresušno vrelo utopijskog nadahnuća, budući da nikad ne zastareva samo ono što nigde ne postoji,[6] budući da uvek novo, to jest uvek čisto i sjajno, uvek mlado i privlačno može biti samo ono što je nedostižno, što nikad i nigdje ne može biti ostvareno. Nije to slučajno što je tvorac novovekovne utopije kao književnog roda, engleski humanist Tomas Mor (Th. More), našao za potrebno da na završetku svog čuvenog spisa izričito kaže kako više želi nego što se nada da će se utopijsko uređenje (ili bar neki njegovi delovi) moći ostvariti i u engleskim gradovima. Pre će biti da je za utopiju od bitne važnosti upravo ovo uviđanje da idealno nikad ne može postati realno i da je upravo ta nemogućnost trajna zaloga njegove privlačnosti i poželjnosti, da prava budućnost nikad ne može doći, jer bi u protivnom izgubila karakter budućnosti, da je utopijsko stremljenje istinski utopijsko samo ukoliko ostaje u okvirima čiste mogućnosti, samo ukoliko nema nikakvog izgleda na konačan uspjch, jer jedino tako može da bude okosnica delovanja uvek novih i novih generacija.

Odatle proizlazi da je nategnuto i sumnjivo svako ukazivanje na mogućnost da se utopijsko nastrojenje dovede u ma kakvu bližu vezu s realnim društvenim tokovima i tendencijama (u smislunjihovog nagoveštavanja ili izražavanja), da je uzaludan i neosnovan svaki pokušaj da se utopija shvati kao manje iti više srećna anticipacija budućeg istorijskog zbivanja. Teško da se pomoću kategorije objektivne mogućnosti uopšte može prići. fenomenu utopijskog. Kao da bi utopija u bilo kom pogledu zavisila od toga kakvi su stvarni izgledi za njeno ostvarenje! Kao da bi za utopiju u bilo kom pogledu bilo važno poznavanje aktualnog društvenog stanja s obzirom na njegovu mogućnu promenu u nekom određenom pravcu! U stvari, utopijska moguč-. nost nema karakter još-ne-stvarnosti, niti uopšte pretpostavlja stvarnost kao svoje merilo, ona ne računa ni s čim što već objektivno postoji i deluje, ona ne upućuje ni na kakvu postojeću tendenciju koja je već na putu ostvarenja. Utopijska mogućnost nije nikakva aristotelovska mogućnost u smislu potencijalne ili virtuelne predodređenosti aktualnog zbivanja, to nije nikakav privatni, to jest okrnjeni ili uskraćeni način postojanja u smislu još-ne-stvarnog nečeg što je već od početka dato, utvrđeno, odlučeno.

Da tako kažemo: utopija ne poznaje i ne priznaje nikakvu mogućnost koja teži ostvarenju, njoj nije stalo ni do kakve stvarnosti koja još nije, ali može i treba da bude, već ona samo budi smisao za čistu mogućnost, za mogućnost koja uvek ostaje to što jeste, koja nije i nikada neće biti nešto drugo nego mogućnost, koja uopšte ne teži da pređe u stvarnost, jer ne sadrži u sebi ni=` kakvu delatnu tendenciju, koja je iskonska budućnost, koja traje u neprekidnom dolaženju. Prema tome, da bismo razumeli utopiju, moramo se osloboditi svih iluzija u pogledu odnosa između metafizike i istorije, moramo biti načisto s tim da utopija nije nužno povezana ni s promenom, ni s postojanjem, ni s napredo vanjem, niti uopšte sa shvatanjem stvarnosti kao svrsishodnog kretanja. U okviru istorijskog vremena, utopija se nikad ne može ostvariti; mogućno je samo delimično približavanje nekom od njenih mnogobrojnih programskih ciljeva, mogućno je samo de limično ispunjenje njenog velikog zadatka. Kao prvorazredna moralno-praktička instancija istorijskog čovečanstva, utopija je najrečitija, najupečatljivija potvrda činjenice stvarne odvojenosti čoveka od njegovog iskonskog zavičaja, ali i uvek prisutne mogućnosti čovekovog povratka u taj zavičaj.

Doduše, treba primetiti da ovakvo shvatanje utopije nimalo ne odgovara današnjim potrebama, zahtevima i očekivanjima Ono je možda čak sasvim suprotno današnjem osećanju dobrog takta i ukusa. Ništa ne pomaže što je to shvatanje tako očigledno etimološki osnovano i opravdano i što tako nesumnjivo uživa zaštitu i podršku najistaknutijih predstavnika utopijskog stanovišta kroz istoriju. Današnje pojačano interesovanje za utopiju ne pati ni od kakvih metafizičkih predrasuda, ono nema nikakve veze s tim što bi danas tobože bila razbuđena strasna žudnja za apsolutnom onostranošću. Smešno je i pomisliti da utopija danas na bilo koji način pomaže da se učvrsti vera u neki objektivno važeći smisao života koji bi mu po prirodi stvari pripadao. Živimo u vremenu u kome je svetlost ideje utrnula, u kome se biće povuklo iz sveta, u Kome se biće pojavljuje samo još kao utvara, samo još kao prazno, nedelatno, nesuštastveno biće. Na mestu prema kome je čovek nekad uzdizao pogled da bi bolje razumeo sebe i svet oko sebe, da bi video sebe u pravoj svetlosti, danas nema više ničeg što umiruje, okrepljuje, osigurava. Tamo je prazno prostranstvo, da ne kažemo pusta ledina. Međutim, ovaj epohalni udes nimalo ne zbunjuje današnjeg čoveka. On niti oplakuje ono što se dogodilo, niti pokušava da ispuni nastalu prazninu. Njegovo oduševljenije za utopiju mnogo više izražava i potvrđuje ovo odsustvo objektivnog smisla sveta i života, nego što predstavlja pokušaj unošenja takvog smisla u svet i život.

Danas niko ne očekuje od utopije da pronese svetom istinu o smislu ljudskog postojanja, da pokaže ili čak podari ljudskom životu čvrsto tlo i temelj, da izbavi čoveka od svih dosadašnjih lutanja i zabluda. U današnjim teorijskim i praktičkim nasto janjima oko utopije nema ni traga od pokušaja da se nađe ne kakvo konačno razrešenje zagonetke čovekove istorijske sudbine. Niti danas iko veruje da bi utopija bila u stanju da oživi davnašnja hilijastička i eshatološka nadanja i strahovanja, makar samo u nagoveštaju, ako ne već u razvijenom obliku. Za čoveka današnjice utopija nema metafizičku vrednost. Danas izgleda tuđe i neprihvatljivo svako supstancijalno tumačenje bića čoveka i bića uopšte, tako da izaziva nelagodu čak i samo podsećanje na nekakvu utopiju utemeljenu u svetu ideja. Toliko danas svi dobro znaju da takvoj, na metafizici sazdanoj utopiji nema mesta u svetu otvorenih mogućnosti, u situaciji potpunog prekida s tradicijom, u uslovima savremenog načina života; toliko su danas svi svesni toga da bi takva, metafizički obojena utopija nužno ugrozila čovekovu slobodu, da bi nužno ograničila čovekovo stvaralaštvo. Današnje povezivanje na utopiju ima sasvim drukčiji smisao nego nekadašnje zaklinjanje njome, danas se u ime utopije ustaje protiv svih dosadašnjih misaonih navika i pravila mišljenja, protiv svih uzroka i obrazaca, protiv svake izvesnosti i postojanosti. U pitanju je odstranjivanje svih prepreka i ograničenja kojima je čovek bio podvrgnut u dosadašnjoj istoriji, u pitanju je otkrivanje mogućnosti jednog drukčijeg sveta za koji unapred uopšte nije jasno ni u čemu se sastoji ni koliko je njemu vredno živeti, u pitanju je proživljavanje iskušenja i gorčine apsolutne slobode do krajnjih granica mogućnosti.[7]

S obzirom na to da današnje obraćanje utopiji tako očigledno izražava i produbljuje krizu čitave evropske kulture, i pogotovo s obzirom na to da je utopija danas tako očigledno ogrezia u fanatizmu slobode, utoliko što prednjači u raspravljanju rušilačkih strasti (kao da danas uopšte ima još šta da se ruši što ne bi bilo već odavno srušeno), veoma je teško zauzeti jasan i nedvosmislen stav prema utopijskom stanovištu kao takvom. U najmanju ruku, veliko je pitanje može li utopija danas uopšte da usmeri ljudski život prema istini, može li utopijska svest uopšte da povrati onu danas toliko uzdrmanu veru u snagu uma, može li utopijsko nastrojenje uopšte da da odlučan podstrek stvari mišljenja našem vremenu.


Napomene:

1. Bliže o tome u članku Wilbert E. Moore, »The Utility of Utopias«. American Sociological Review, 31/6 (1966), str. 765 — 772. Vidi i priloge F. Bloh-Lenea (F. Bloch-Lainé) i B. Žuvenela (B. de Jouvenel) u knjizi: Frank E. Manuel (ed.), Utopias and Utopian Thought (Boston: H. Mifflin, 1966).

2. Ovo Manhajmovo odstupanje od uobičajenog shvatanja kritikuje Vojin Milić u svom predgovoru za naše izdanje Ideologije i utopije (Beograd: Nolit, 1968), str. XXVII.

3. Raymond Ruyer, L'utopie et les utopies (Paris: Presses Universitaires de France, 1950), str. 9.

4. Ernst Bloh, Tibingenski uvod u filozofiju (Beograd: Nolit, 1966), str. 118, 120, 121. Vidi i Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung, I (Frankfurt a/M: Suhrkamp, 1959), naročito str. 258-287.

5. Ovaj izraz je prvi upotrebio Arnhelm Neusüss, Utopie: Begriff und Phänomen des Utopischen (Neuwied: Lochterhand, 1968), str. 47.

6. Shodno poznatoj Šilerovoj (Schiller) izreci koju navodi i komentariše Ernst Bloh u Tibingenskom uvodu u filozofiju, str. 117. Bliže o Blohovom tumačenju ovog Šilerovog stava u knjizi: Abdulah Šarčević, Iskon i smisao (Sarajevo: Svjetlost, 1971), str. 129-132.

7. Utoliko, ne treba se čuditi tome što Herbert Markuze (H. Marcuse) govori čak o »kraju utopije« kao gotovoj činjenici, uveren da je danas realno mogućna svaka utopijska zamisao o preuređenju društva, da je svaka promena tehničke i prirodne sredine danas istorijski ostvarljiva, da svaka takva promena danas ima svoje mesto, svoj topos u istoriji. Vidi Herbert Marcuse, La fin de l'utopie (Paris: Éditions du Seuil, 1968), str. 8-16.