Vladimir Ilič Lenjin
Država i revolucija
Prva djela zrelog marksizma, »Bijeda filozofije« i »Komunistički manifest«, napisana su upravo uoči revolucije 1848. godine. Zbog te okolnosti mi u njima imamo, pored izlaganja općih osnova marksizma, u izvjesnoj mjeri i odraz tadašnje konkretne revolucionarne situacije. Stoga će, možda, biti svrsishodno razmotriti ono što autori tih djela govore o državi, neposredno pred njihovim zaključcima iz iskustva 1848.—1851. godine.
... >>U toku razvitka radnička će klasa — piše Marx u »Bijedi filozofije« — postaviti na mjesto starog buržoaskog društva takvu asocijaciju koja isključuje klase i njihovu suprotnost, i više neće biti prave političke vlasti, jer je politička vlast upravo službeni izraz klasne suprotnosti u buržoaskom društvu« (str. 182., njem. izd. 1885. godine).
Poučno je uporediti s ovim općim izlaganjem misli o iščezavanju države poslije uništenja klasa ono izlaganje koje je dano u »Komunističkom manifestu«, koji su napisali ,Marx i Engels nekoliko mjeseci kasnije, točno, u novembru 1847.
. . . »Opisujući najopćije faze razvitka proletarijata, mi smo pratili više ili manje prikriveni građanski rat u okviru postojećeg društva do one točke kad se on pretvara u otvorenu revoluciju, i kada proletarijat putem nasilnog obaranja buržoazije zasniva svoju vladavinu«
. . . »Već smo gore vidjeli da je prvi korak u radničkoj revoluciji pretvaranje (bukvalno: uzdizanje) proletarijata u vladajuću klasu, osvojenje demokracije.«
»Proletarijat će svoju političku vlast iskoristiti za to da postepeno oduzme buržoaziji sav kapital, da u rukama države, t. j. proletarijata organiziranog kao vladajuća klasa, koncentrira sva oruđa za proizvodnju i da što je moguće brže poveća masu produktivnih snaga« (str. 31. i 37. po sedmom njem. izd. 1906. godine).
Ovdje vidimo formulaciju jedne od najznačajnijih i najvažnijih ideja marksizma u pitanju o državi, naime ideje »diktature proletarijata« (kao što su počeli govoriti Marx i Engels poslije Pariske komune), a zatim veoma interesantnu definiciju države, koja također spada među »zaboravljene riječi« marksizma. »Država, to jest proletarijat organiziran kao vladajuća klasa«.
Ova definicija države ne samo što se nikada nije objašnjavala u vladajućoj propagandističkoj i agitacionoj literaturi službenih socijaldemokratskih partija, nego je, šta više, bila baš zaboravljena, jer se ona nikako ne može izmiriti s reformizmom. Ona bije pravo u čelo obične oportunističke predrasude i malograđanske iluzije o »mirnom razvitku demokracije«.
Proletarijatu je potrebna država — to ponavljaju svi oportunisti, socijal-šovinisti i kauckijanci, uvjeravajući da je takvo Marxovo učenje. Oni »zaboravljaju« dodati, da je, po Marxu, proletarijatu potrebna samo država koja izumire, tj. koja je tako uređena da bi odmah mogla da izumire i da mora da izumire. I, drugo, trudbenicima, je potrebna »država«, to jest »proletarijat organiziran kao vladajuća klasa«. 1
Država je naročita organizacija sile, ona je organizacija nasilja radi ugnjetavanja neke klase. Koju klasu treba da ugnjetava proletarijat? Naravno, samo eksploatatorsku klasu, t. j. buržoaziju. Trudbenicima je potrebna država samo radi gušenja otpora eksploatatora, a rukovoditi tim gušenjem, provesti ga u život može samo proletarijat kao jedina do kraja revolucionarna klasa, jedina klasa koja je sposobna da sjedini sve trudbenike i eksploatirane za borbu protiv buržoazije, za njeno potpuno uklanjanje.
Eksploatatorskim klasama potrebna je politička vlast u interesu održanja eksploatacije, t. j. radi sebičnih interesa ništavne manjine protiv ogromne većine naroda. Eksploatiranim klasama potrebna je politička vlast u interesu potpunog uništenja svake eksploatacije, t. j. u interesu ogromne većine naroda protiv ništavne manjine savremenih vlasnika robova, t. j. veleposjednika i kapitalista.
Sitnoburžoaski demokrati, ti tobožnji socijalisti koji su klasnu borbu zamjenjivali maštanjima o sporazumu klasa, zamišljali su i socijalistički preobražaj kao sanjalice, ne u obliku svrgavanja vladavine eksploatatorske klase, nego u obliku mirnog podvrgavanja manjine većini koja je shvatila svoje zadaće. Ta sitnoburžoaska utopija, nerazdvojno povezana s priznavanjem natklasne države, dovodila je u praksi do izdaje interesa radnih klasa, kao što je to i pokazala, na primjer, historija francuskih revolucija od 1848. i od 1871. godine, kao što je to pokazalo iskustvo »socijalističkog« učešća u buržoaskim vladama u Engleskoj, u Francuskoj, u Italiji i drugim zemljama krajem XIX. i početkom XX. vijeka.
Marx se cijelog svog života borio protiv tog sitnoburžoaskog socijalizma, koji su sad uskrsle u Rusiji partije esera i menjševika. Marx je proveo učenje o klasnoj borbi dosljedno, sve do učenja o političkoj vlasti, o državi.
Obaranje vladavine buržoazije moguće je samo od strane proletarijata kao naročite klase, čiji ga ekonomski uslovi opstanka pripremaju za takvo obaranje, daju mu mogućnost i snagu da to izvrši. Dok buržoazija razdrobljava, cijepa seljaštvo i sve sitnoburžoaske slojeve, ona zbija, ujedinjuje, organizira proletarijat. Samo je proletarijat — zbog svoje ekonomske uloge u krupnoj proizvodnji — sposoban da bude vođa svih radnih i eksploatiranih masa, koje buržoazija eksploatira, ugnjetava, guši ne manje, a često i više, nego proletere, ali koje nisu sposobne za samostalnu borbu za svoje oslobođenje.
Učenje o klasnoj borbi, koje je Marx primijenio na pitanje o državi o socijalističkoj revoluciji, neizbježno dovodi do priznanja političke vladavine proletarijata, njegove diktature, t. j. vlasti koja se ni s kim ne dijeli i koja se neposredno oslanja na oružanu snagu masa. Obaranje buržoazije ostvarivo je samo pretvaranjem proletarijata u vladajuću klasu koja je sposobna da uguši neizbježni, očajnički otpor buržoazije i da organizira sve radne i eksploatirane mase za izgradnju novog ekonomskog ustrojstva.
Proletarijatu je potrebna državna vlast, centralizirana organizacija sile, organizacija nasilja i radi gušenja otpora eksploatatora i radi rukovođenja ogromnom masom stanovništva, seljaštvom, sitnom buržoazijom, poluproleterima pri »uređivanju« socijalističke privrede.
Odgajajući radničku partiju, marksizam odgaja avangardu proletarijata, koja je sposobna da uzme vlast i da vodi cijeli narod socijalizmu, da daje pravac i organizira novo društveno uređenje, da bude učitelj, rukovodilac, vođa svih trudbenika i eksploatiranih u izgradnji njihovog društvenog života bez buržoazije i protiv buržoazije. Danas vladajući oportunizam, naprotiv, pretvara radničku partiju u predstavnika bolje plaćenih radnika koji se odvajaju od masa, koji snošljivo »udešavaju svoj život pod kapitalizmom, koji za čanak sočiva prodaju svoje pravo prvorodstva, t. j. koji se odriču uloge revolucionarnih vođa naroda protiv buržoazije.
»Država, to jest proletarijat organiziran kao vladajuća klasa« — ta Marxova teorija nerazdvojno je vezana s cjelokupnim njegovim učenjem o revolucionarnoj ulozi proletarijata u historiji. Završetak te uloge jest proleterska diktatura, politička vladavina proletarijata.
Ali ako je proletarijatu potrebna država kao naročita organizacija nasilja protiv buržoazije, onda se iz toga nameće sam po sebi zaključak: da li se može zamisliti stvaranje takve organizacije bez prethodnog uništenja, bez razorenja one državne mašine koju je sebi stvorila buržoazija? »Komunistički manifest« dovodi neposredno do takvog zaključka, i o tom zaključku govori Marx sumirajući rezultate iskustva revolucije od 1848.—1851. godine.
Po pitanju o državi, koje nas ovdje interesira, Marx sumira rezultate revolucije 1848.—1851. godine u slijedećem razmatranju IZ djela »18-ti brumaire Louisa Bonaparta«:
... »Ali revolucija je temeljita. Ona se još nalazi na putu kroz čistilište. Ona svoj posao radi metodično. Do 2. decembra 1851. godine« (dan izvršenja državnog udara Louisa Bonaparta) »ona je završila polovinu svog pripremnog rada, sada ona završava drugu polovinu. U početku ona usavršava parlamentarnu vlast, da bi je mogla oboriti. Sada, kad je to postigla, ona usavršava izvršnu vlast, svodi je na njen najčistiji izraz, izolira je, suprotstavlja je sebi kao jedini objekat, da bi protiv nje koncentrirala sve snage razaranja« (kurziv je moj). »I kad revolucija završi tu drugu polovinu svog pripremnog rada, onda
e Evropa skočiti sa svog sjedišta i likujući reći: dobro riješ, stara krtice!«
»Ta izvršna vlast, sa svojom ogromnom birokratskom i vojnom organizacijom, sa svojom složenom i izvještačenom državnom mašinom, s tom čitavom vojskom činovnika od pola miliona ljudi pored armije od još pola miliona, taj strašni parazit koji obavija kao mrežom čitavo tijelo francuskog društva i začepljuje sve njegove pore, nastao je u doba apsolutne monarhije, kad se raspadao feudalizam, čije je raspadanje on ubrzao.« Prva francuska revolucija razvila je centralizaciju, »ali zajedno s time proširila je opseg, atribute i broj službenika državne vlasti. Napoleon je dovršio tu državnu mašinu«. Legitimna monarhija i julska monarhija »nisu dodale ništa novo, osim što su izvršile veću podjelu rada« ...
... »Najzad, parlamentarna republika u svojoj borbi protiv revolucije morala je, zajedno s represivnim mjerama, pojačati sredstva i centralizaciju državne vlasti. Svi prevrati usavršavali su tu mašinu mjesto da je razbiju« (kurziv je moj). »Partije koje su se, smjenjujući jedna drugu, borile za vlast, gledale su u osvajanju te ogromne državne zgrade glavni plijen pobjednika«. (»18-ti brumaire Louiza Bonaparta«, str. 98.— 99., četvrto izdanje, Hamburg 1907. godine).
U ovom izvanrednom razmatranju marksizam pravi ogroman korak naprijed u poređenju s »Komunističkim manifestom«. Tamo se pitanje o državi postavlja još krajnje apstraktno, u najopćijim pojmovima i izrazima. Ovdje se pitanje postavlja konkretno i pravi vanredno točan, određen, praktično-opipljiv zaključak: sve dosadašnje revolucije usavršavale su državnu mašinu, a nju treba razbiti, slomiti.
Ovaj zaključak je glavno, osnovno u učenju marksizma o državi. I upravo to osnovno ne samo što su zaboravile službene socijal-demokratske partije, nego je to i direktno unakazio (kao što ćemo vidjeti kasnije) najugledniji teoretičar II. Internacionale K. Kautsky.
U »Komunističkom manifestu« sumirani su opći rezultati historije koji nameću zaključke: da je država organ klasne vladavine i da proletarijat ne može oboriti buržoaziju. ako prije ne osvoji političku vlast, ako ne uspostavi svoju političku vladavinu, ako ne pretvori državu u »proletarijat organiziran kao vladajuća klasa«, i da ta proleterska država odmah poslije svoje pobjede počinje da izumire, jer u društvu bez klasnih suprotnosti država je nepotrebna i nemoguća. Tu se ne postavlja pitanje kakva mora biti — s gledišta historijskog razvitka — ta smjena buržoaske države proleterskom.
Upravo to pitanje Marx postavlja i rješava 1852. godine. Vjeran svojoj filozofiji dijalektičkog materijalizma, Marx uzima za osnovu historijsko iskustvo velikih godina revolucije, 1848.—1851. Učenje Marxovo i ovdje je, kao i uvijek, uopćavanje iskustva, osvijetljeno dubokim filozofskim pogledom na svijet i bogatim poznavanjem historije.
Pitanje o državi postavlja se konkretno: kako je historijski nastala buržoaska država, ta za vladavinu buržoazije neophodna državna mašina? Kakve su njene promjene, kakva je bila njena evolucija u toku buržoaskih revolucija i prema samostalnom istupanju ugnjetenih klasa? Kakve su zadaće proletarijata u odnosu prema toj državnoj mašini?
Centralizirana državna vlast, svojstvena buržoaskom društvu, nastala je u doba raspadanja apsolutizma. Ustanove su najkarakterističnije za tu državnu mašinu: činovništvo i stajaća vojska. Kako su te ustanove s hiljadama konaca povezane s buržoazijom, o tome se često govori u djelima Marxa i Engelsa. Iskustvo svakog radnika objašnjava tu vezu veoma očigledno i uvjerljivo. Radnička klasa preko svojih leđa upoznaje tu vezu — eto zašto ona tako lako shvaća i tako čvrsto usvaja nauku o neizbježnosti te veze, nauku koju sitnoburžoaski demokrati bilo neznalački i lakomisleno odriču ili još lakomislenije priznaju »uopće«, ali zaboravljaju da iz nje prave odgovarajuće praktičke zaključke.
Činovništvo i stajaća vojska, to je »parazit« na tijelu buržoaskog društva, parazit nastao zbog unutrašnjih protivurječnosti koje razdiru to društvo, ali parazit koji »začepljuje« životne pore. Kauckijanski oportunizam, koji u službenoj socijal-demokraciji smatra da pogled na državu kao na parazitski organizam specijalno isključivo pripada anarhizmu. Naravno, takvo izopačavanje marksizma veoma je korisno onim ćiftama koje su dovele socijalizam do nečuvene sramote pravdanja i uljepšavanja imperijalističkog rata primjenjujući pojam »obrane domovine«, ali to je ipak — bezuslovno izopačavanje.
Kroz sve buržoaske revolucije, kojih je Evropa mnogo vidjela od propasti feudalizma, vrši se razvitak, usavršavanje, jačanje tog činovničkog i vojnog aparata. Krupna, buržoazija privlači na svoju stranu i podvrgava sebi naročito sitnu buržoaziju u znatnoj mjeri pomoću tog aparata, koji daje gornjim slojevima seljaštva, sitnih zanatlija, trgovaca i ostalih, relativno udobna, spokojna i ugledna mjestašca koja njihove držaoce stavljaju nad narod. Pogledajte šta se dogodilo u Rusiji za polugođe poslije 27. februara 1917. godine: činovnička mjesta koja su prije davana prvenstveno crnostotinašima postala su plijen kadeta, menjševika i esera. O nekim ozbiljnim reformama, u suštini, nisu ni mislili, nastojeći da ih odgađaju do »Ustavotvorne skupštine«, a da Ustavotvornu skupštinu pomalo odgađaju do kraja rata! S podjelom plijena, sa zauzimanjem položaja ministara, pomoćnika ministara, general-gubernatora i tako dalje i tako dalje nisu otezali i nikakvu Ustavotvornu skupštinu nisu čekali! Igra s kombinacijama o sastavu vlade bila je, u suštini, samo izraz te podjele i nove podjele »plijena« koja se vršila. i gore i dolje, u cijeloj zemlji, u cijeloj centralnoj i mjesnoj upravi. Bilanca, objektivna bilanca za polugođe 27. februar — 27. august 1917. godine, nesumnjiva je: reforme odgođene, podjela činovničkih mjestašca izvršena, a »pogreške« pri podjeli ispravljene putem nekoliko novih podjela.
Ali što se više »novih podjela« činovničkog aparata između različitih buržoaskih i sitnoburžoaskih partija (između kadeta, esera i menjševika, ako uzmemo ruski primjer) vrši, utoliko postaje jasnije ugnjetenim klasama, i proletarijatu na njihovom čelu, njihovo nepomirljivo neprijateljstvo prema cijelom buržoaskom društvu. Otuda potreba za sve buržoaske partije, čak i za najdemokratskije i »revolucionarno-demokratske« među njima, da pojačavaju represije protiv revolucionarnog proletarijata, da učvršćuju aparat represija, t. j. tu istu državnu mašinu. Takav tok događaja prisiljava revoluciju da »koncentrira sve snage razaranja« protiv državne vlasti, prisiljava je da postavi zadatak ne poboljšavanja državne mašine, nego njenog razaranja, uništenja.
Stvaran razvitak događaja, živo iskustvo 1848.—1851. godine, a ne logička razmišljanja, doveli su do takvog postavljanja zadaće. Kako se strogo Marx drži stvarne osnove historijskog iskustva, vidi se po tome što on još ne postavlja konkretno pitanje čime zamijeniti tu državnu mašinu koju treba uništiti. Tadašnje iskustvo još nije davalo materijala za takvo pitanje, koje će historija postaviti na dnevni red kasnije, 1871. godine. 1852. godine bilo je moguće s točnošću prirodno-historijskog promatranja samo utvrditi da je proleterska revolucija prišla zadaći »koncentracije svih snaga razaranja« protiv državne vlasti, zadaći »slamanja« državne mašine.
Ovdje se može pojaviti pitanje, da li je pravilno Marxovo iskustvo, opažanja i zaključke uopćiti i prenijeti ih na šire oblasti nego što je historija Francuske za tri godine, od 1848.—1851. godine? Radi analize tog pitanja podsjetit ćemo najprije na jednu Engelsovu primjedbu, a onda ćemo prijeći na stvarne činjenice.
... »Francuska je — piše Engels u predgovoru trećem izdanju »18. brumaira« — zemlja u kojoj je historijska borba klasa više nego u drugim zemljama svaki put dolazila do odlučujućeg kraja.
U Francuskoj su se najoštrije ocrtevale one promjenljive političke forme u kojima se klasna borba kretala i u kojima su se izražavali njeni rezultati. Središte feudalizma u srednjem vijeku, uzorna zemlja jedinstvene staleške monarhije od doba Renesanse, Francuska je u velikoj revoluciji razrušila feudalizam i zasnovala čistu vladavinu buržoazije, tako izrazito klasičnu kao nijedna druga evropska zemlja. Tako i borba proletarijata koji se diže protiv vladajuće buržoazije dobiva ovdje oštre forme, nepoznate u drugim zemljama (str. 4. u izdanju 1907. godine).
Posljednja primjedba je utoliko zastarjela što je poslije 1871. godine nastupio prekid u revolucionarnoj borbi francuskog proletarijata, iako taj prekid, ma koliko on trajao, niukoliko ne isključuje mogućnost da se Francuska u proleterskoj revoluciji koja se približava ne istoriji kao klasična zemlja klasne borbe do odlučujućeg kraja.
Ali da bacimo opći pogled na historiju naprednih zemalja krajem XIX. i početkom XX. vijeka. Tu vidimo da se vrši isti proces, samo sporije, raznoobraznije, na mnogo široj areni, proces, s jedne strane, izgrađivanja »parlamentarne vlasti«, kako u republikanskim zemljama (Francuska, Amerika, Švajcarska), tako i u monarhijama (Engleska, donekle Njemačka, ltalija, skandinavske zemlje i t. d.), a s druge strane proces borbe za vlast raznih buržoaskih i sitnoburžoaskih partija, koje dijele i ponovo dijele »plijen« činovničkih mjestašca, dok se osnova buržoaskog poretka ne mijenja, i, najzad, usavršava se i jača »izvršna vlast«, njezin činovnički i vojni aparat.
Ne može biti nikakve sumnje da su to zajedničke crte čitave novije evolucije kapitalističkih država uopće. Za tri godine, od 1848.—1851., Francuska je u brzoj, oštroj, koncentriranoj formi pokazala iste procese razvitka koji su svojstveni cijelom kapitalističkom svijetu.
Naročito imperijalizam, epoha bankovnog kapitala, epoha divovskih kapitalističkih monopola, epoha prerašćivanja monopolističkog kapitalizma u državno-monopolistički kapitalizam, pokazuje neobično jačanje »državne mašine«, nečuven porast njenog činovničkog i vojnog aparata u vezi s pojačanjem represija protiv proletarijata i u monarhijama i u najslobodnijim republikanskim zemljama.
Svjetska historija nesumnjivo privodi, i to u neuporedivo širem razmjeru nego 1852. godine, »koncentraciji svih snaga« proleterske revolucije za »razaranje« državne mašine.
Čime će je proletarijat zamijeniti, o tome je veoma poučan materijal dala Pariska komuna.
1907. godine objavio je Mehring u časopisu »Neue Zeit« (XXV, 2, 164) izvatke iz Marxova pisma Weidemayeru (Vajdemajeru) od 5. marta 1852. godine. Između ostaloga, u tom pismu je i ovo izvanredno razmatranje:
»Što se mene tiče, meni ne pripada ni zasluga da sam otkrio postojanje klasa u modernom društvu, kao ni to da sam otkrio njihovu međusobnu borbu. Davno prije mene buržoaski historičari izložili su historijski razvitak te borbe klasa, a buržoaski ekonomisti ekonomsku anatomiju klasa. Ono novo što sam ja učinio sastoji se u tome što sam dokazao slijedeće: 1) da je postojanje klasa povezano s određenim, historijskim fazama, razvitka proizvodnje; 2) da klasna borba neizbježno vodi diktaturi proletarijata; 3) da ta diktatura predstavlja samo prijelaz k uništenju svih klasa i k besklasnom društvu« ...
U ovim riječima Marx je uspio da zapanjujuće reljefno izrazi, prvo, glavnu i temeljnu razliku svog učenja od učenja najboljih i najdubljih mislilaca buržoazije i, drugo, suštinu svog učenja o državi.
Glavno u Marxovu učenju jest klasna borba. Tako se govori i piše vrlo često. Ali to nije točno. Iz ove netočnosti redovno proizlazi oportunističko unakazivanje marksizma, njegovo falsificiranje u duhu prihvatljivosti za buržoaziju. Jer učenje o klasnoj borbi, koje je stvorio ne Marx, nego buržoazija prije Marxa, prihvatljivo je, uopće govoreći, i za buržoaziju. Tko priznaje samo borbu klasa, taj još nije marksist, taj može još uvijek ostajati u granicama buržoaskog mišljenja i buržoaske politike. Ograničavati marksizam na učenje o klasnoj borbi znači krnjiti ga, unakazivati ga, svoditi ga na ono što je prihvatljivo i za buržoaziju. Marksist je samo onaj tko proširuje priznavanje klasne borbe do priznavanja diktature proletarijata. U tome je najdublja razlika između marksista i običnog sitnog (pa i krupnog) buržoa. Na tom probnom kamenu treba ispitivati stvarno shvatanje i priznavanje marksizma. I nije nikakvo čudo što su, kada je historija Evrope privela radničku klasu praktički ovom pitanju, ne samo svi oportunisti i reformisti, nego i svi »kauckijanci« (ljudi koji se kolebaju između reformizma i marksizma), ispali bijedni filistri i sitnoburžoaski demokrati koji odriču diktaturu proletarijata. Brošura Kautskog »Diktatura proletarijata«, koja je izašla u augustu 1918. godine, t. j. mnogo poslije prvog izdanja ove knjižice, jest uzor ćiftinskog unakazivanja marksizma i podlog odricanja od njega na djelu, uz licemjerno priznavanje na riječima. (Vidi moju brošuru »Proleterska revolucija i renegat Kautski«, Petrograd i Moskva 1918. g.7)
Savremeni oportunizam u ličnosti njegovog glavnog predstavnika, bivšeg marksista K. Kautskog, u cjelini spada pod navedenu karakteristiku buržoaske pozicije kod Marxa, jer taj oportunizam ograničava oblast priznavanja klasne borbe na oblast buržoaskih odnosa. (Ni jedan obrazovan liberal ne će se odreći da »načelno« prizna klasnu borbu unutar te oblasti, u njenim granicama!) Oportunizam ne dovodi priznavanje klasne borbe upravo do najvažnijega, do perioda prijelaza od kapitalizma ka komunizmu, do perioda obaranja buržoazije i njenog potpunog uništenja. U stvarnosti taj period je neminovno period neviđeno ogorčene klasne borbe, neviđeno oštrih formi te borbe, pa, dakle, i država tog perioda neizbježno mora biti država po novom demokratska (za proletere i sirotinju uopće) i po novom diktatorska (protiv buržoazije).
Dalje, suštinu Marxovog učenja o državi shvatio je samo onaj tko je razumio da je diktatura jedne klase neophodna ne samo za svako klasno društvo uopće, ne samo proletarijatu koji je oborio buržoaziju, nego i za cijeli historijski period koji odvaja kapitalizam od »društva bez klasa«, od komunizma. Forme buržoaskih država veoma su različite, ali suština im je ista: sve te države su na ovaj ili onaj način, ali u krajnjoj liniji obavezno diktatura buržoazije. Prijelaz od kapitalizma ka komunizmu, naravno, odlikovat će se ogromnim obiljem i raznovrsnošću formi, ali suština će pri tome biti neizbježno ista: diktatura proletarijata.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje