Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine

Nadnica

 

Nadnica se odredjuje neprijateljskom borbom izmedju kapitalista i radnika. Nužno pobedjuje kapitalist. Kapitalist može živjeti duže bez radnika nego radnik bez kapitalista. Povezivanje medju kapitalistima uobičajeno je i djelotvorno, dok je radnicima zabranjeno i ima za njih loše posljedice. Sem toga, zemljoposednik i kapitalist mogu svojim prihodima dodavati i industrijsku dobit, dok radnik svom industrijskom prihodu ne može dodavati ni zemljišnu rentu ni kamatu od kapitala. Zato je konkurencija medju radnicima tako velika. Dakle, odvajanje kapitala, zemljišnog vlasništva i rada samo je za radnika neizbježno, suštinsko i štetno odvajanje. Kapital i zemljišno vlasništvo ne moraju ostati u toj podvojenosti, ali radnikov rad mora.

Dakle, odvajanje kapitala, zemljišne rente i rada za radnika je smrtonosno.

Najniži i jedino neophodan iznos za nadnicu jest izdržavanje radnika za vrijeme rada, i to toliko da može prehraniti svoju porodicu i da ne izumre radnička rasa. Prema Smitu, obična nadnica je najniža nadnica koja obezbedjuje simple humanite(4)[I], naime životinjsku egzistenciju.

Potražnja za ljudima nužno regulira proizvodnju ljudi kao i svake druge robe. Ako je ponuda mnogo veća od potražnje, jedan dio radnika pada na nivo prosjaka ili umire od gladi. Egzistencija radnika svedena je, dakle, na uvjet egzistencije svake druge robe. Radnik je postao roba i za njega je sreća ako nadje kupca. A potražnja, od koje zavisi radnikov život, zavisi od raspoloženja bogataša i kapitalista. Ako kvantitet ponude nadmaši(5) potražnju, jedan od dijelova koji konsti(tuiraju) cijenu - profit, zemljišna renta, nadnica - plaćen je ispod cijene, dakle, (jedan) dio ovih odredjenja izmiče toj primjeni, i tako tržišna cijena gravitira (prema) prirodnoj cijeni kao centralnoj tački. Ali,
1. ako je radniku najteže da pri velikoj podjeli rada svome radu dade drugi pravac,
2. pri svome potčinjenom položaju u odnosu prema kapitalistu štetu trpi prije svega radnik.

Pri gravitiranju tržišne cijene prema prirodnoj cijeni radnik, dakle, gubi najviše i bezuvjetno. I upravo sposobnost kapitalista da svome kapitalu dade drugi pravac ostavlja bez kruha radnika koji je ograničen na odredjenu granu rada ili ga prisiljava da se pokori svim zahtjevima toga kapitalista.

Slučajna i iznenadna kolebanja tržišne cijene manje pogadjaju zemljišnu rentu nego dio cijene koji se razdvaja na profit i nadnicu, ali manje profit nego nadnicu. Na jednu nadnicu koja se povećava dolazi obično jedna koja ostaje stalna i jedna koja pada.

Radnik ne mora nužno zaraditi sa zaradom kapitalista, ali nužno s njim gubi. Tako radnik ne zaradjuje kad kapitalist tvorničkom ili trgovačkom tajnom, monopolom ili povoljnim položajem svoga komada zemlje drži tržišnu cijenu iznad prirodne cijene.

Nadalje: cijene rada mnogo su konstantnije od cijena sredstava za život. One su često u obrnutom odnosu. U godini skupoće nadnica se smanjuje zbog smanjenja potražnje za radom, s povisuje zbog povišenja cijena sredstava za život. Dakle, balansira. U svakom slučaju jedan dio radnika ostaje bez kruha. U godinama jeftinoće nadnica se povećava sbog povećanja potražnje, a smanjuje se zbog cijena sredstava za život. Dakle, balansira.

Druga šteta za radnika:
Cijene rada različitih vrsta radnika mnogo su različitije od različitih grana u koje je uložen kapital. U radu se ispoljava cjelokupna prirodna, duhovna i socijalna različitost individualne djelatnosti i različito se plaća, dok mrtvi kapital ostaje uvijek isti i ravnodušan je prema zbiljskoj individualnoj djelatnosti.

Uopće se može primjetiti da tamo gdje radnik i kapitalist jednako trpe, radniku je ugrožena egzistencija, a kapitalistu dobit u njegovom mrtvom mamonu.

Radnik ne mora da se bori samo za svoja fizička sredstva za život, on se mora boriti za sticanje rada, tj. za mogućnost, za sredstvo da bi mogao ostvariti svoju djelatnost.

Uzmimo tri glavna stanja u kojima se društvo može nalaziti i promatrajmo u njima položaj radnika.

1. Ako je bogatstvo društva u opadanju, onda najviše trpi radnik, jer: iako radnička klasa ne može zaraditi toliko kao klasa vlasnika u sretnom stanju društva, aucune ne souffre aussi cruellement de son declin que la classe des ouvriers(6)[J].

2. Uzmimo sada jedno društvo u kojem bogatstvo raste. Ovo je stanje radniku jedino povoljno. Ovdje nastaje konkurencija medju kapitalistima. Potražnja za radnicima nadmašuje njihovu ponudu. Ali:

Prvo: povecanje nadnice dovodi do iscrpljenosti radnika. Ukoliko žele više zaslužiti, utoliko moraju više žrtvovati svoga vremena i, potpuno se odričući svake slobode, izvršavati robovski rad u službi lakomosti. Pri tome oni skraćuju svoj život. To skraćivanje trajanja života povoljna je okolnost za radničku klasu u cjelini, jer na taj način postaje nužna uvijek nova ponuda. Ta klasa mora uvijek žrtvovati dio sebe da ne bi sasvim propala.

Dalje: kada se jedno društvo nalazi u stalnom bogaćenju? Kad rastu kapital i prihodi jedne zemlje. A to je moguće samo:

a) tako što se nagomila mnogo rada, jer je kapital nagomilani rad; dakle, na taj način što se radniku oduzima iz ruke sve više od njegovih proizvoda, što mu se njegov vlastiti rad sve više suprotstavlja kao tudje vlasništvo i što se sredstva njegove egzistencije i njegove djelatnosti sve više koncentriraju u rukama kapitalista.

b) Gomilanje kapitala povećava podjelu rada, podjela rada povećava broj radnika; obrnuto, broj radnika povećava podjelu rada, kao što podjela rada povećava gomilanje kapitala. S tom podjelom rada na jednoj strani i gomilanjem kapitala na drugoj, radnik postaje sve više zavisan samo od rada i to odredjenog, vrlo jednostranog, mašinskog rada. Kako se on, dakle, duševno i tjelesno snizuje do stroja, te od čovjeka postaje apstraktna djelatnost i trbuh, tako postaje sve zavisniji od svih kolebanja tržišne cijene, ulaganja kapitala i raspoloženja bogataša. Isto se tako zbog povećanja klase ljudi koja samo radi povećava konkurencija radnika, dakle, snizuje se njihova cijena. Taj položaj radnika dostiže u tvorničkom sistemu svoj vrhunac.

c) U društvu koje se nalazi u rastućem blagostanju samo najbogatiji mogu živjeti od kamate od novca. Svi ostali moraju svojim kapitalom voditi posao ili ga baciti u trgovinu. Na taj način postaje, dakle, konkurencija medju kapitalima veća, koncentracija kapitala se povećava, veliki kapitalisti upropaštavaju male, a jedan dio bivših kapitalista prelazi u radničku klasu, koja tim pritjecanjem djelomično opet doživljava obaranje nadnice i dospijeva u još veću zavisnost od nekolicine velikih kapitalista; time što se broj kapitalista smanjio, njihova konkurencija u odnosu na radnike gotovo više i ne postoji, a time što se broj radnika povećao, njihova medjusobna konkurencija postala je utoliko veća, neprirodnija i nasilnija. Jedan dio radnickog staleža dospijeva stoga isto tako nužno u prosjaštvo ili stanje skapavanja od gladi, kao što jedan dio srednjih kapitalista prelazi u radnički stalež.

Dakle, čak i u stanju društva koje je radniku najpogodnije, nužna posljedica za radnika je iscrpljenost i rana smrt, pretvaranje u stroj, u robu kapitala koji se, njemu nasuprot, opasno nagomilava, nova konkurencija, smrt od gladi ili prosjačenje jednog dijela radnika.

Povećanje nadnice pobudjuje kod radnika kapitalističku strast za bogaćenjem, koju, medjutim, može zadovoljiti samo žrtvovanjem svoga duha i tijela. Povišenje nadnice pretpostavlja gomilanje kapitala i dovodi do njega, te proizvod rada suprotstavlja, dakle, radniku kao njemu sve više tudj. Podjela rada čini ga isto tako sve jednostranijim i zavisnijim kao što dovodi ne samo do konkurencije ljudi nego i do konkurencije strojeva. Budući da je radnik unižen od stroja, može mu se stroj suprotstaviti kao konkurent. Napokon, kao što gomilanje kapitala povećava kvantitet industrije, dakle radnika, isti taj kvantitet industrije donosi pomoću te akumulacije veći kvantitet proizvodnje, koja postaje prekomjerna i završava ili tako da jedan veliki dio radnika ostavlja bez posla, ili njihovu nadnicu reducira na najbedniji minimum.

To su posljedice društvenog stanja koje je radniku najpovoljnije, naime, stanje bogatstva koje raste i napreduje.

Ali to stanje rasta mora, napokon, ipak jednom dostići svoj vrhunac. Kakav je tada položaj radnika?

3. "U zemlji koja bi dostigla najviši stupanj svoga bogatstva, i nadnica i kamata od kapitala bile bi vrlo niske. Da bi zadržali zaposlenje, radnici bi jedni drugima toliko konkurisali, da bi plaće bile reducirane na ono što dostaje za održanje istog broja radnika, i budući da bi zemlja bila dovoljno naseljena, taj se broj ne bi mogao povećavati."[K]

Višak bi morao umrijeti.

Dakle, u društvu koje nazaduje - progresivna bijeda radnika; u društvu koje napreduje - komplicirana bijeda; na stupnju najvećeg bogatstva - ustaljena bijeda.

Medjutim, budući da jedno društvo, prema Smitu, nije sretno ako većina trpi[L], a budući da najbogatije stanje društva vodi toj patnji većine i da nacionalna ekonomija (uopće društvo privatnog interesa) vodi tom najbogatijem stanju, izlazi da je nesreća društva cilj nacionalne ekonomije.

Što se tiče odnosa izmedju radnika i kapitalista treba još primjetiti da se povišenje nadnice kapitalistu više nego kompenzira smanjenjem količine radnog vremena i da povišenje nadnice i povišenje kamata od kapitala djeluju na cijenu robe kao jednostavna i složena kamata.

Stavimo se sada sasvim na stajalište nacionalnog ekonomista i uporedimo idući za njim teorijske i praktične zahtjeve radnika.

On nam kaže da prvobitno i teorijski sav proizvod rada pripada radniku. Ali on nam istovremeno kaže da u zbiljnosti radniku pripada najmanji i najneophodniji dio proizvoda; samo toliko koliko je potrebno da egzistira, ali ne kao čovjek, nego kao radnik, da ne razmnožava čovječanstvo, nego robovsku klasu radnika.

Nacionalni ekonomist nam kaže da se radom sve kupuje i da je kapital samo nagomilani rad, ali on nam istovremeno kaže da radnik, daleko od toga da bi sve mogao kupiti, mora prodati sebe i svoju čovječnost.

Dok zemljišna renta neradnog zemljoposednika iznosi obično trećinu proizvoda zemlje, a profit zaposlenog kapitalista čak dvostruku kamatu od novca, dotle dio koji radnik u najboljem slučaju zaradi iznosi toliko da mu od četvoro djece dvoje mora izgladnjeti i umrijeti.

Dok je rad, prema nacionalnom ekonomistu, jedino sredstvo pomoću koga čovjek povećava vrijednost prirodnih proizvoda, dok je rad njegovo djelatno vlasništvo, dotle su, prema toj istoj nacionalnoj ekonomiji, zemljoposednik i kapitalist, koji su kao zemljoposednik i kapitalist samo privilegirani i besposleni bogovi, od radnika svagdje jači i propisuju mu zakone.

Dok je rad, prema nacionalnim ekonomistima, jedina nepromjenljiva cijelina stvari, ništa nije slučajnije, ništa nije izloženo većim kolebanjima od cijene rada.

Dok podjela rada povisuje proizvodnu snagu rada, bogatstvo i profinjenost društva, ona radnika osiromašuje do stroja. Dok rad izaziva gomilanje kapitala, a time i rastuće blagostanje društva, radnika čini sve zavisnijim od kapitalista, dovodi ga u veću konkurenciju, nagoni ga u hajku hiperprodukcije, kojoj slijedi isto takvo opadanje proizvodnje.

Dok interes radnika, prema nacionalnim ekonomistima, nikada nije suprotan interesu društva, dotle se društvo uvijek i nužno suprotstavlja interesu radnika.

Prema nacionalnim ekonomistima, interes radnika nikada se ne suprotstavlja interesu društva,
1. jer se povišenje nadnice više nego nadoknadjuje smanjenjem kvantiteta radnog vremena, pored ostalih, gore izloženih posljedica, i
2. jer u odnosu na društvo, cjelokupan bruto-proizvod jest neto-proizvod, a neto ima značenje samo u odnosu na privatnika.

Medjutim, da sam rad nije samo pod sadašnjim uvjetima štetan i koban, nego uopće, ukoliko je njegov cilj čisto povećanje bogatstva, to slijedi, a da nacionalni ekonomist to i ne zna, iz njegovih izvodjenja.

* * *

Teorijski, zemljišna renta i profit od kapitala su odbici od nadnice. Ali u zbiljnosti nadnica je odbitak koji zemlja i kapital daju radniku, koncesija proizvoda rada radnicima, radu.

U društvu koje nazaduje, radnik trpi najviše. Za specifičnu težinu svoga tereta on ima da zahvali svom položaju radnika, a za težinu tereta uopće - položaju društva.

Ali u društvu koje napreduje propast i osiromašenje radnika proizvod su njegova rada i bogatstva koje on proizvodi. Dakle, bijeda koja proizilazi iz suštine samog današnjeg rada.

Stanje najvećeg bogatstva društva, ideal koji se ipak postepeno postiže i koji je barem cilj nacionalne ekonomije kao i gradjanskog društva, stalna je bijeda za radnike.

Samo se po sebi razumije da nacionalna ekonomija promatra proletera - tj. onoga koji, bez kapitala i zemljišne rente, živi jedino od rada i to jednostranog, apstraktnog rada - samo kao radnika. Stoga ona može postaviti načelo da on, kao i svaki konj, mora toliko zaraditi da bi mogao raditi. Ona ga ne promatra u njegovu slobodnom vremenu, kao čovjeka, nego to promatranje prepušta kriminalističkom pravosudju, liječnicima, religiji, statističkim tabelama, političi i nadzorniku prosjaka.

Uzdignimo se sada iznad nivoa nacionalne ekonomije i pokušajmo iz dosadašnjeg, gotovo riječima nacionalnih ekonomista datog izvodjenja, odgovoriti na dva pitanja.

1. Kakav smisao ima u razvitku čovječanstva ta redukcija najvećeg dijela čovječanstva na apstraktni rad?

2. Kakvu pogrešku čine reformatori en detail koji ili povisuju nadnicu i na taj način žele poboljšati položaj radničke klase ili smatraju da je jednakost nadnice (kao Prudon) cilj socijalne revolucije?

Rad se javlja u nacionalnoj ekonomiji samo u obliku djelatnosti za zaradu.

* * *

"Može se tvrditi da su ona zaposlenja koja predstavljaju specifične sklonosti ili dužu naobrazbu u cjelini postala unosnija, dok je srazmjerna plaća za mehaničku jednoličnu djelatnost, koju svatko može lako i brzo izučiti, pala pri rastućoj konkurenciji i nužno je morala pasti. A upravo je ta vrsta rada daleko najmnogobrojnija pri sadašnjem stanju njegove organizacije. Ako, dakle, jedan radnik prve kategorije zaradi sedam puta više nego što je zaradjivao otprilike prije pedeset godina, a neki radnik druge kategorije zaradjuje kao i ranije, onda, naravno, obojica zaradjuju prosječno cetiri puta više nego ranije. Ali ako je u jednoj zemlji prva kategorija rada popunjena samo sa 1.000 ljudi, a druga s milijun ljudi, onda 999.000 nisu u boljem položaju nego prije pedeset godina, već su u gorem položaju ako su istovremeno porasle cijene životnih potreba. I s takvim površnim prosječnim računanjima ljudi se zavaravaju o najmnogobrojnijoj klasi stanovništva. Osim toga, veličina nadnice je samo jedan momenat za procjenu radnickog prihoda, jer za odmjeravanje tog prihoda bitna je u proračunu i njegova osigurana trajnost, a o tome ne može uopće biti govora u anarhiji tzv. slobodne konkurencije s njenim kolebanjima i zastojima koji se stalno vraćaju. Napokon, treba još obratiti pažnju na prije i sada uobičajeno radno vrijeme. Ono je, medjutim, otprilike za posljednjih 25 godina - dakle, upravo od uvodjenja strojeva koji uštedjuju rad - uslijed p reduzetnikove požude za zaradom povećano na 12-16 sati dnevno za engleskog radnika u manufakturi pamuka, a povećanje u jednoj zemlji i u jednoj industrijskoj grani moralo se više ili manje pokazati i drugdje, pri svagdje još priznatom pravu apsolutne eksploatacije siromašnih od strane bogataša." (Šulc: Kretanje proizvodnje, str. 65.)[M]

"Čak i kad bi bilo istinito, kao što je lažno, da se povećao prosječni prihod svih društvenih klasa, razlike i razmjerni rasponi izmedju prihoda mogu ipak postati veći, i prema tome oštrije izbiti i suprotnosti izmedju bogatstva i siromaštva. Dakle upravo zato što raste cjelokupna proizvodnja i što se u istoj mjeri u kojoj se to dogadja umnožavaju i potrebe, požude i zahtjevi, može porasti relativno siromaštvo, dok se apsolutno smanjuje. Samojed nije siromašan uz riblje ulje i pokvarene ribe, jer u njegovom zatvorenom društvu svi imaju jednake potrebe. Ali, u jednoj državi koja napreduje, koja je otprilike u toku jednog decenija povećala svoju cjelokupnu proizvodnju za jednu trećinu u odnosu na društvo, radnik koji prije i poslije 10 godina jednako zaradjuje nije ostao jednako imućan, nego je postao siromašniji za jednu trećinu." (Ibid., str. 65-66.)

Ali nacionalna ekonomija poznaje radnika samo kao radnu životinju, kao životinju koja je svedena na najneophodnije tjelesne potrebe.

"Da bi se jedan narod duhovno slobodnije obrazovao, ne smije više biti u ropstvu svojih tjelesnih potreba, ne smije više biti rob tijela. Prije svega, mora mu ostati vremena da bi mogao i duhovno raditi i duhovno uživati. Napredak u organizaciji rada stvara to vrijeme. Uz nove pogonske snage i poboljšane strojeve jedan jedini radnik u tvornicama pamuka sada često izvršava posao stotine, štoviše 250-350 prijašnjih radnika. Slične su posljedice u svim granama proizvodnje, jer se spoljašnje prirodne snage sve više primoravaju da učestvuju u ljudskom radu. Ako je za podmirenje jednog kvantuma materijalnih potreba ranije bio potreban utrošak vremena i ljudske snage koji se kasnije smanjio za polovinu, istovremeno je za toliko proširen prostor za duhovno stvaranje i uživanje, bez ikakvih gubitaka za čulnu ugodnost. Ali i o podjeli plena koji otimamo starom Kronosu na njegovom vlastitom području, odlučuje još kocka slijepog, nepravednog slučaja. U Francuskoj je izračunato da bi za zadovoljenje svih materijalnih interesa društva pri sadašnjem stupnju proizvodnje bilo dovoljno prosječno radno vrijeme od pet sati dnevno na svakog za rad sposobna čovjeka... I pored uštede vremena uslijed usavršavanja strojeva, za mnogobrojno stanovništvo trajanje robovskog rada se u tvornicama samo povećalo." (Ibid., str. 67-68.)

"Prelaženje od složenoga ručnog rada (na mašinski) pretpostavlja rastavljanje toga rada u njegove jednostavne operacije. Ali u početku ce strojevima pripasti samo jedan dio operacija koje se jednolično ponavljaju, a drugi dio ljudima. Prema prirodi stvari i prema iskustvima koja se podudaraju, takva neprekidna jednolična djelatnost štetna je kako za duh, tako i za tijelo; i tako pri toj povezanosti strojeva s običnom podjelom rada medju mnogobrojnim ljudskim rukama moraju izići na vidjelo i sve štete takve podjele rada. Te štete pokazuju se, medju ostalim, u većoj smrtnosti tvorničkih radnika... Ta velika razlika, koliko ljudi rade pomoću strojeva a koliko kao strojevi..., nije uzimana u obzir." (Ibid., str. 69.)

"Ali u budućnosti narodnog života ove nerazumne prirodne snage koje djeluju u strojevima bit će naši robovi i kmetovi." (Ibid., str.74.)

"U engleskim je predionicama zaposleno samo 158.818 muškaraca i 196.818 žena. Na svakih 100 radnika u tvornicama pamuka grofovije Lankaster dolaze 103 radnice, a u Škotskoj čak 209. U Engleskim tvornicama lana u Lidsu je na 100 radnika muškaraca bilo 147 žena; a u Drudenu i na istočnoj obali Škotske čak 280. U Engleskim tvornicama svile... mnogo radnica; u tvornicama vune koje zahtevaju veću fizičku snagu, više muškaraca... I u sjevernoameričkim tvornicama pamuka bilo je zaposleno u godini 1833. pored 18.593 muškarca ništa manje nego 38.927 žena. Dakle, promjenom u organizaciji rada ženskom rodu je pripao širi krug privredne djelatnosti... žene imaju samostalni ekonomski položaj... oba spola su medjusobno više približena u svim socijalnim odnosima." (Ibid., str. 71, 72.)

"U engleskim predionicama koje se pokreću pomoću pare i vode radilo je 1835. godine: 20.558 djece izmedju 8 i 12 godina; 35.867 izmedju 12 i 13 godina i, napokon, 108.208 izmedju 13 i 18 godina... Dalji napredak mehanike, budući da sve više uzima ljudima iz ruku sva jednolična zanimanja, djeluje, naravno, tako da se postepeno popravljalo to nepovoljno stanje. No samom tom bržem napretku stoji na putu još i okolnost da kapitalisti mogu sebi na najlakši i najjeftiniji način prisvojiti snage donjih klasa, pa i snage djece, tako da ih koriste i troše umjesto pomoćnog sredstva mehanike." (Šulc, Kretanje proizvodnje, str. 70, 71.)

"Lord Bruem dovikuje radnicima: 'Postanite kapitalisti!'... Nevolja je u tome što milijuni mogu doći do oskudne zarade samo napornim tjelesnim radom koji rastrojava, koji moralno i duhovno osakaćuje; pa čak i nesreću, tj. što su pronašli takav rad, moraju smatrati srecom." (Ibid., str. 60.)

"Pour vivre donc, les non-proprietaires sont obliges de se mettre directement ou indirectement au service des proprietaires. c'est-a-direcous leur dependance."(7) (Pecqueur, Theorie nouvelle d'economie soc. etc., p. 409.)[N]

Domestiques - gages; ouvriers - salaires; employes - traitement ou emoluments.(8) (Ibid., str. 409, 410.)

"Louer son travail", "preter son travail a l'interet", "travailler a la place d'autrui."(9)

"Louer la matiere du travail", "preter la matiere du travail a l'interet", "faire travailler autrui a sa place".(10) (Ibid., str. 411.)

"Cette constitution economique condamne les hommes a des metiers tellement abjects, a une degradation tellement desolante et amere, que la sauvagerie apparait en comparaison, comme une royale condition"(11)(l. c., p. 417-418). "La prostitution de la chair non-proprietaire sous toutes les formes"(12)(str. 421. i slij.). Skupljači krpa.

C. Laudn u spisu Solution du probleme de la population, etc., Paris 1842[O], procjenjuje broj bludnica u Engleskoj na 60-70.000. Broj femmes d'une vertu douteuse(13) je isto toliki (str. 228).

"La moyenne de vide de ces infortunees creatures sur le pave, apres qu'elles sont entrees dans la carriere du vice, est d'environ six ou sept ans. De maniere que pour maintenir le nombre de 60.000 a 70.000 prostitutees, il doit y avoir, dans les 3 royaumes, au moins 8.000 a 9.000 femmes qui se vouent a cet infame metier chaque annee, ou environs vingt-quatre nouvelles victimes par jour, ce qui est la moyenne d'une par heure; et consequemment, si la meme proportion a lieu sur toute la surface du globe, il doit y avoir constamment un million et demi de ces malheureuses."(14)(Ibid., p. 229.)

"La population des miserables croit avec leur misere, et... c'est a la limite extreme du denuement que les etres humains se pressent en plus grand nombre pour se disputer le droit de souffrir... En 1821, la population de l'Irlande etait de 6.801.827. En 1831, elle s'etait elevee a 7.764.010; c'est 14% d'augmentation en dix ans. Dans le Leinster, province ou il ya le plus d'aisance, la population n'a augmente que de 8%, tandis que, dans le Connaught, province la plus miserable, l'augmentation s'est elevee a 21% (Extraits des Enquetes publiees en Angleterre sur l'Irlande, Vienne 1840)"(15) Buret, De la misere etc., t. I, p. 36-37.[P]

Nacionalna ekonomija promatra rad apstraktno kao stvar; le travail est une marchandise(16); ako je cijena visoka, znači da se roba mnogo traži; ako je niska, onda se mnogo nudi; comme marchandise, le travail doit de plus en plus baisser de prix(17); na to prisiljava djelomično konkurencija izmedju kapitalista i radnika, djelomično konkurencija medju radnicima.

"... la population ouvriere, marchande de travail, est forcement reduite a la plus faible part du produit... la theorie du travail marchandise est-elle autre chose qu'une theorie de servitude deguisee? (l. c., p. 43). Pourquoi donc n'avoir vu dans le travail qu'une valeur d'echange?"(18) (ib., p. 44.)

Velike radionice kupuju prvenstveno rad žene i djece, jer taj stoji manje nego rad muškaraca(l.c.).

"Le travailleur n'est point, vis-a-vis de celui qui l'emploie, dans la position d'un libre vendaur... le capitaliste est toujours libre d'employer le travail, et l'ouvrier est toujours force de le vendre. La valeur du travail est completement detruite, s'il n'est pas vendu a chaque instant. Le travail n'est susceptible ni d'accumulation, ni meme d'epargne, a la difference des veritables (marchandises).

Le travail c'est la vie, et si la vie ne s'echange pas chaque jour contre des aliments, elle suoffre et perit bientot. Pour que la vie de l'homme soit une marchandise, il faut donc admettre l'esclavage."(19)(l.c., p. 49-50)

Ako je, dakle, rad roba, onda je on roba s najnesretnijim svojstvima. Medjutim, on to nije ni po nacionalnoekonomskim načelima, jer nije le libre resultat d'un libre marche. Sadašnji ekonomski režim

"abaise a la fois et le prix et la remuneration du travail; il perfectonne l'ouvrier et degrade l'homme."(20) (l. c., p. 52-53) "L'industrie est devenue une guerre et le commerce un jeu."(21) (l. c., p. 62)

"Les machines a travailler le coton(22) (u Engleskoj) predstavljaju rad 84 000 000 radnika koji rade ručno." (l. c., p. 193, bel.)

Industrija se dosad nalazila u stanju osvajačkog rata:

"ella a prodigue la vie des hommes qui composaient son armee avec autant d'indifference que les grands conquerants. Son but etait la possession de la rishesse, et non le bonheur des hommes". (Buret, l. c., p. 20.) "Ces interets (sc. economiques) librement abandonnes a euxmemes... doivent necessairement entrer en conflict; ils n'ont d'autre arbitre que la guerre, et les decisions de la quere donnet aux uns la defaite et la mort, pour donner aux autres la victoire... C'est dans le conflict des forces opposees que la sience cherche l'ordre et l'equilibre: la guerre perpetuele est selon elle le seul moyen d'obtenir la paix; cette guerre s'appele la concurrence"(23). (l. c., p. 23)

Da bi se uspješno vodio, industrijski rat zahtjeva mnogobrojne armije koje može na istoj tački nagomilati i obilno desetkovati. A vojnici te armije ne podnose napore koji im se nameću niti iz devoument(24), niti iz dužnosti, nego samo da bi izbjegli okrutnu neminovnost gladi. Svojim šefovima nisu ni privrženi ni zahvalni; šefovi se prema svojim potcinjenima nisu odnosili sa osjećajem naklonosti; oni ih ne poznaju kao ljude, nego samo kao orudja za proizvodnju koja moraju donositi što više i trošiti što manje. Ove grupe radnika, sve više ugnjetavane, nisu čak sigurne ni da će uvijek biti zaposlene; industrija koja ih je sakupila dozvoljava im da žive samo dok su im potrebni, a čim ih se može osloboditi, napušta ih bez ikakvog premišljanja; nasuprot tome, radnici su primorani da nude svoju ličnost i snagu po cijeni koja im se daje. Ukoliko je rad koji im se daje duži, mučniji, odvratniji, utoliko su manje plaćeni; ima nekih koji se šesnaestočasovnim radom na dan, uz neprestano naprezanje, jedva mogu kupiti pravo da ne umru. (l.c., p. 68, 69)

"Nous avons la conviction... partagee... par les commissaires charges de l'enquete sur la condition des tisserands a la main, que les grandes villes industrielles perdraient, en peu de temps, leur population de travailleurs, si elles ne recevaient, a chaque instant des campagnes voisines, des recrues continuelles d'hommes sains, de sang nouveau."(25)(l. c., p. 362)

Na sledeće poglavlje