Lav Trocki
Izdana revolucija
U industriji gotovo isključivo vlada načelo državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. U poljoprivredi je zastupljeno samo u sovhozima koji ne obuhvaćaju više od 10% zasijanih površina. U kolhozima se zadružno vlasništvo kombinira u različitim omjerima s državnim i individualnim vlasništvom. Između zemlje koja pravno pripada državi, no koja je dana na stalno uživanje kolhozima, i vlasništva zadruga postoji mala razlika. Traktori i strojevi državno su vlasništvo , a ostalo, manje oruđe pripada kolektivnoj eksploataciji. Uz to svaki kolhoznik ima vlastito individualno gospodarstvo. Oko 10% poljoprivrednika još su individualni proizvođači.
Prema popisu stanovništva iz 1934. državni radnici i namještenici tvorili su 28,1% ukupnog pučanstva. Neoženjenih industrijskih i brodograđevnih radnika bilo je 1935. 7,5 milijuna. Kolhozi i razni obrti organizirani u zadrugama obuhvaćali su u vrijeme popisa 45,9% stanovništva. Studenti, vojnici, umirovljenici i ostale skupine koje ovise neposredno o državi bile su zastupljene s omjerom od 3,4%. U globalu, 74% stanovništva pripadalo je »socijalističkom sektoru« i raspolagalo s 95,8% kapitala zemlje. Inokosni seljaci i individualni obrtnici tvorili su i dalje (1934) 22,5% stanovništva, no raspolagali su samo s nešto više od 4% nacionalnog kapitala.
Od 1934. nije bilo popisa stanovništva, a slijedeći se predviđa u 1937. No nesumnjivo je da se u međuvremenu privatni sektor privrede još više smanjio, a »socijalistički« porastao. Individualni poljoprivrednici i obrtnici obuhvaćaju danas, prema izvješćima službenih glasila, otprilike 10% stanovništva, što znači oko 17 milijuna ljudi. Njihova ekonomska važnost još je u većem opadanju nego brojčana vrijednost. Andrejev, sekretar Centralnog komiteta, izjavio je u travnju 1936: »Specifična težina socijalističke proizvodnje mora 1936. u našoj zemlji iznositi 98,5% tako da nesocijalističkom sektoru ostane svega 1,5% ...« Te optimističke brojke u prvi mah nepobitno dokazuju »konačnu i trajnu pobjedu« socijalizma. No, teško onom koji iza aritmetike ne vide društvenu zbilju!
Uz to, te su brojke donekle i nategnute. Dostatno je napomenuti da je privatno vlasništvo članova kolhoza tu uključeno u »socijalistički sektor«. Ali u tome nije bit pitanja. Velika i nesumnjiva statistička premoć državnih i kolektivnih oblika ekonomije, ma koliko da je važna za budućnost, ne rješava jedan drugi, isto tako ozbiljan problem, a to je snaga buržoaskih tendencija u samom »socijalističkom sektoru«, ne samo u poljoprivredi nego čak i u industriji. Porast životnog stanarda u zemlji može izazvati porast potreba, ali on neće tim potrebama i udovoljiti. Već sama dinamika ekonomskog poleta uvjetuje stanovito buđenje malograđanskih apetita, i to ne samo kod seljaka i predstavnika »intelektualnog rada« nego i kod povlaštenih radnika. Obična usporedba između individualnih poljoprivrednika i kolhoza, s jedne strane, te obrtnika i podržavljene industrije, s druge, ne može nam dati ni približnu predodžbu o eksplozivnoj snazi tih apetita koji prožimaju cijelu ekonomiju zemlje i očituju se, općenito govoreći, u nastojanju svih i svakog da društvu daju što manje, a izvuku što više.
Rješenje problema potrošnje i natjecanja za osiguranje što bolje egzistencije traži u najmanju ruku isto toliko energije koliko i izgradnja socijalizma u pravom smislu riječi. Otuda djelomično i slaba proizvodnost društvenoga rada. Dok se država neprestano bori protiv molekularnog djelovanja centrifugalnih sila, dotle rukovodeći krugovi stvaraju glavno žarište privatne akumulacije, dopuštene i nedoputšene. Statistikom se teško mogu obuhvatiti malograđanske tendencije koje se prikrivaju iza novih pravnih normi. Ali da one nesumnjivo prevladavaju u ekonomskom životu, o tome svjedoči »socijalistička« birokracija, ta očigledna contradictio in adjecto, ta čudovišna izraslina na tijelu društva koja postaje sve češće uzrokom zloćudnih groznica njegova ustroja.
U novom ustavu koji se, kao što ćemo vidjeti, potpuno temelji na poistovjećivanju birokracije s državom — kao i države s narodom — nalazimo osnovni sofizam službene doktrine: »Vlasništvo države odnosno cijelog naroda...« Istina je da su marksisti, počevši od samog Marxa, govoreći o radničkoj državi rabili izraze »državno«, »narodno« ili »socijalističko« vlasništvo kao sinonime. U velikim povijesnim mjerilima takav način govora nije zabrinjavao. Ali on postaje izvorom teškim pogrešaka i prijevara čim je riječ o prvim, još nesigurnim etapama razvoja novog, izoliranog društva koje ekonomski zaostaje u usporedbi s kapitalističkim zemljama.
Da bi opstalo društveno, privatno vlasništvo mora nužno proći kroz podržavljenje, baš kao što gusjenica, da bi postala leptir, mora proći kroz fazu kukuljice. Ali kukuljica još nije leptir. Milijarde kukuljica ugibaju prije nego što postanu leptiri. Vlasništvo države postaje »općenarodno« tek kad nestane socijalniih razlika i povlastica, tj. kad država izgubi svoje opravdanje. Drukčije rečeno, državno vlasništvo postaje socijalističko kad prestaje biti državno. Nasuprot tome, što se sovjetska država više izdiže iznad naroda, to se kao čuvar vlasništva sve oštrije suprotstavlja narodu, što jasnije upozorava na nesocijalistički značaj državnog vlasništva.
Mi još ne možemo ukinuti klase«, priznaje službena štampa pozivajući se pri tome na razlike što još postoje između grada i sela, između umnog i fizičkog rada. To potpuno akademsko priznanje korisno je pogotovo što se njime dohod birokratije mogu obrazložiti kao »umni rad«. Tako se »prijatelji« kojima je Platon draži od istine zadovoljavaju time što akademskim rječnikom priznaju postojanje ostataka nejednakosti. Ostacima se može štošta opravdati, ali se sovjetska zbilja ne može objasniti. Dok se razlika između grada i sela u nekim aspektima smanjila, dotle se u drugima zaoštrila, glavnom zbog brzog porasta civilizacije i udobnosti u gradovima, koje dakako uživa gradska manjina. Umjesto da se smanji, razlika između umnog i fizičkog rada tijekom posljednjih godina vidno se povećala unatoč formiranju znanstvenih kadrova koji dolaze iz naroda. Tisućgodišnje kastinske ograde koje osamljuju i zatvaraju čovjeka sa svih strana — uljudnog građanina i neobrazovanog mužika, vrhunskog učenjaka i nekvalificiranog radnika — ne samo što su se održale u više-manje oslabljenim oblicima nego intenzivno oživIjavaju, primajući izazivački oblik.
Slavna krilatica: »Kadrovi odlučuju o svemu« karakterizira sovjetsko društvo mnogo izdajničkije nego što bi to htio Staljin. Kadrovi su, po definiciji, dužni provoditi vlast. Kult kadrova znači uglavnom kult birokracije. U stvaranju i odgajanju kadrova, kao uostalom i na mnogim drugim područjima, sovjetski poredak tek sada provodi u djelo ono što je buržoazija već odavno provela. Ali kako se sovjetski kadrovi rađaju pod zastavom socijalizma, to zahtijevaju gotovo božanske počasti i sve veće prihode. Na taj je način stvaranje »socijalističkih kadrova« praćeno obnavljanjem buržoaske nejednakosti.
Reklo bi se da glede vlasništva nad sredstvima za proizvodnju nema nikakve razlike između maršala i dvorkinje, direktora trusta i nekvalificiranog radnika, sina narodnog komesara i mlade skitnice. Međutim, jedni stanuju u lijepim stanovima, raspolažu vilama u raznim dijelovima zemlje, voze se najboljim automobilima i već odavno ne znaju kako se čiste čizme. Drugi opet žive u barakama gdje često nema ni pregradnih zidova, glad im je svakodnevni gost, i ako ne čiste čizme to je samo zato što idu bosonogi. Visokodostojanstvenik smatra tu razliku nevažnom. Nekvalificirani radnik ju, ne bez razloga, drži i te kako važnom.
Površni »teoretičari« mogu se tješiti tvrdeći kako je podjela dobara, kad je riječ o proizvodnji, čimbenik drugorazredne važnosti. Unatoč tome dijalektika uzajamnih utjecaja djeluje nesmanjenom snagom. O sudbini nacionaliziranih sredstava za proizvodnju odlučit će konačno razvoj različitih osobitih uvjeta života. Ako se jedan brod proglasi kolektivnim vlasništvom, a putnici ostanu i dalje podijeljeni na prvi, drugi i treći razred, razumljivo je da će razlika u uvjetima putovanja za putnike trećega razreda biti mnogo važnija nego pravna promjena vlasništva. Ali zato će putnici prvog razreda, čavrljajući uz kavu i cigaru, rado naglašavati kako je kolektivno vlasništvo sve i kako, u usporedbi s njim, udobnost kabine ne znači baš ništa. Antagonizam koji će nastati iz takvih situacija ozbiljno će uzdrmati nestabilnu kolektivnost.
Sovjetska je štampa sa zadovoljstvom zabilježila kako je neki dječačić, obilazeći zoološki vrt u Moskvi, upitao čiji je slon, pa kad su mu rekli da je »državni«, odmah je zaključio: »Onda je malo i moj.« Kad bi slona trebalo doista podijelti, dobre komade dobili bi povlašteni, nekoliko bi se sretnika osladilo debelokoščevom šunkom, a ostale bi zapala ponutrica i otpaci. Prikraćenim dječačićima ne bi vjerojatno palo na pamet pomiješati svoje vlasništvo s državnim. Mlade skitnice smatraju svojim samo ono što uspiju ukrasti od države. Onaj dječak iz zoološkog vrta bio je po svoj prilici sin nekog moćnika koji je navikao svemu prilaziti sa stajališta: »Država, to sam ja.«
Da bismo bili što jasniji, pokušat ćemo socijalističke odnose izraziti burzovnim jezikom. U tom slučaju mogli bismo označiti građane kao dioničare poduzeća koje posjeduje sva bogatstva zemlje. Kolektivni karakter vlasništva pretpostavlja »egalitarnu« raspodjelu akcija, pa prema tome i pravo na jednake dividende za sve »dioničare«. Građani međutim sudjeluju u nacionalnom poduzeću i kao dioničari i kao proizvođači. U nižoj fazi komunizma koju smo nazvali socijalizmom nagrađivanje se još obavlja prema buržoaskim normama, tj. prema kvalifikaciji rada, njegovoj proizvodnosti itd. Teoretski bi se dakle prihod građanina morao sastojati od dva dijela, a + b. tj. dividenda više nadnica. što je tehnika razvijenija, a ekonomska organizacija bolja, to će faktor a biti veći u odnosu prema faktoru b, a to će ujedno biti i manji utjecaj individualnih razlika u radu na materijalne uvjete. Činjenica da razlike u nadnicama u SSSR-u nisu manje, nego štoviše veće nego u kapitalističkim zemljama, nameće nam zaključak da su dionice nejednako raspodijeljene i da dohoci građana uz nejednaku nadnicu sadrže i nejednake dijelove dividenda. Dok nekvalificirani radnik prima samo b, tj. minimalnu nadnicu koju bi uza sve ostale jednake uvjete primao i u kapitalističkom poduzeću, dotle stahanovac i funkcionar primaju 2a + b, 3a + b itd. gdje b može postati 2b, 3b, pa i više. To drugim riječima znači da razlika u prihodima ne proizlazi samo iz razlike individualnog učinka nego također iz prikrivenog prisvajanja tuđeg rada. Povlaštena manjina dioničara živi na teret prevarene većine.
Ako uzmemo da sovjetski nekvalificirani radnik prima više nego što bi uz isti tehnički i kulturni stupanj primao u kapitalističkom poretku, tj. ako je on ipak mali dioničar, onda njegova nadnica odgovara formuli a + b. U tom slučaju bolje plaćene skupine bit će izražene formulom 3a + 2b, itd. sve do 10a + 15b, što znači da nekvalificirani radnik ima jednu dionicu, stahanovac tri, a stručnjak ih imade 10. Drukčije rečeno, njihove nadnice stoje u odnosu 1 prema 2 odnosno prema 15. Himne nepovredivom socijalističkom vlasništvu u takvim uvjetima zvuče puno uvjerljivije za direktora tvornice ili stahanovca nego za običnog radnika ili kolhoznika. Ali ne zaboravimo da ovi čine veliku većinu društva, i da socijalizam mora računati s njima, a ne s novom aristokracijom.
.»Radnik u našoj zemlji nije nadničarski rob, prodavač rada-robe. On je slobodni trudbenik.« (Pravda). U današnjem stanju stvari ta formula nije drugo no nedopustivo hvalisanje. Prijelazom tvornica u državno vlasništvo promijenio se samo pravni položaj radnika. U zbilji on živi u oskudici, premda radi određen broj sati za određenu nadnicu. Nade koje je nekad polagao u Partiju i sindikate, radnik je nakon revolucije prenio na državu koju je stvorio. No djelotvornost rada te države bila je ograničena nedostatkom tehnike i kulture. Da poveća stupanj jedne i druge, nova je država upotrijebila stare metode: prekomjerno trošenje mišića i živaca radnika. Stvorila se čitava vojska stimulatora. Upravljanje industrijom postalo je krajnje birokratsko. Radnici su izgubili svako pravo upravljati tvornicama. Radeći po komadu, živeći u velikoj oskudici, lišen slobodne promjene mjesta boravka, izložen u samoj tvornici nesnošIjiv policijskom režimu, radnik teško da se osjeća kao »slobodni trudbenik«. Funkcionar je za njega šef, a država gospodar. Slobodni rad nespojiv je s postojanjem birokratske države.
Sve ovo što smo iznijeli odnosi se s nekim nužnim korekcijama i na selo. Službena teorija proglašava vlasništvo kolhoza socijalističkim. Pravda piše da se kolhozi već danas mogu usporediti s državnim poduzećima socijalističkog tipa. Na to odmah nastavlja da je »upravljanje boljševičke partije u kolhozima najsigurnije jamstvo za socijalistički razvoj poljoprivrede«. To znači umjesto ekonomije podmetnuti čitatelju politiku. To također znači da socijalistički odnosi nisu zasad uspostavljeni u zbiljskim odnosima među Ijudima, nego u tutorskom srcu šefova. A radnici će dobro učiniti ako se ne budu previše pouzdavali u to srce. Činjenica je da se ekonomija kolhoza nalazi na pola puta između individualne sitnogospodarske poljoprivrede i državne ekonomije i da su sitnoburžoaske tendencije u kolhozima uhvatile čvrst korijen zbog brzog povećavanja individualnih dobara seljaka.
lako obuhvaćaju jedva 4 milijuna hektara prema 108 milijuna kolektivnih hektara zasijanih pšenicom, dakle nešto manje od 4%, individualna gospodarstva kolhoznika sa svojim intenzivnim kulturama, posebno voća i povrća, opskrbljuju seljaka najpotrebnijim proizvodima za njegovu potrošnju. Najveći dio krupne stoke, ovaca i svinja ne pripada kolhozima, nego kolhoznicima. Nerijetko se zbiva da seljak od svog individualnog gospodarstva stvara glavnicu, potiskujući u drugi plan kolhoze slabih prinosa. Ali zato se kolhozi koji bolje plaćaju radni dan penju na ljestvici vrijednosti, stvarajući tako skupinu imućnih farmera. Centrifugalne tendencije ne iščezavaju, nego se naprotiv šire i jačaju. U svakom slučaju kolhozi su dosad uspjeli promijeniti samo pravne oblike ekonomije na selu, u prvom redu način raspodjele dohodaka, dok je sve drugo ostalo uglavnom po starom: stogodišnje izbe, sitni povrtnjaci, stočarstvo, mukotrpan ritam obrađivanja zemlje, pa čak i nekadašnji način gledanja na državu koja, premda više ne služi spahijama i buržoaziji, preveć oduzima selu da bi dala gradu i drži prevelik broj nezasitnih funkcionara.
Obrasci za popis stanovništva predviđenog za 6. siječnja 1937. obuhvatit će ove skupine: radnici, namještenici, radnici u kolhozima, individualni poljoprivrednici, obrtnici, slobodna zvanja, crkveno osoblje, netrudbenici. U službenom komentaru naglašava se da u obrascu neće biti drugih rubrika jer u SSSR-u nema više klasa. Istina je međutim drukčija. Obrazac je zamišljen tako da se zataji postojanje povlaštenih krugova i izvlaštenog taloga društva. Pošteno proveden popis iznio bi na vidjelo postojanje drukčijih društvenih skupina, kao što su: visoki funkcionari, stručnjaci i ostale osobe koje žive buržujski, zatim srednji i niži slojevi funkcionara i stručnjaka koji žive sitnoburžujski, potom radnička i kolhozna aristokracija koja živi otprilike u jednakim uvjetima kao i prethodne skupine, potom srednji radnici i kolhoznici, pa radnici i seljaci koji graniče s lumpenproletarijatom ili deklasiranim proletarijatom, i na kraju mlade skitnice, prostitutke i ostali.
Kad novi ustav objavljuje kako je »izrabljivanje čovjeka u SSSR-u ukinuto«, onda je to upravo suprotno od istine. Nova društvena diferencijacija stvorila je uvjete za obnovu izrabljivanja u najbarbarskijim oblicima, a to je kupovanje čovjeka za osobnu službu drugom čovjeku. Za služinčad nema posebne rubrike u obrascu za popisivanje jer je po svoj prilici svrstana među »radnike«. U obrascu također nema pitanja kao što su ova: Ima li sovjetski građanin služinčad i kakvu (dvorkinju, kuharicu, dadilju, odgojiteljicu, šofera)? Ima li automobil? Koliko ima soba? Nema također ni riječi o visini primanja! Kad bi još bio na snazi sovjetski zakon prema kojem se oduzimaju politička prava svakome tko eksploatira tuđi rad, pokazalo bi se da bi najprije vodeći krugovi sovjetskog društva morali biti lišeni ustavnih blagodati! Srećom, uspostavljena je potpuna jednakost u pravima... između gospodara i sluge.
U sovjetskom poretku izrastaju i jačaju dvije suprotne tendencije: razvijajući s jedne strane proizvodne snage — za razliku od ustajalog kapitalizma — on stvara temelje za socijalizam, a s druge strane priprema obnovu kapitalizma idući, u svom ulagivanju rukovodiocima, u krajnost s buržoaskim normama raspodjele. Suprotnost između oblika vlasništva i normi raspodjele ne može se produbljivati u nedogled. Ili će se buržoaske norme, na ovaj ili onaj način, proširiti na sredstva za proizvodnju, ili će se na socijalističko vlasništvo primijeniti socijalističke norme.
Birokracija se boji objedinjavanja te alternative. Svuda, u tisku, na govornici, u statistici, u romanima svojih pisaca i stihovima svojih pjesnika, u novom ustavu, ona rabi apstrakcije socijalističkog rječnika kako bi zamaglila društvene odnose na selu i u gradu. I to je upravo ono što službenu ideologiju čini tako lažnom, tako osrednjom i tako izvještačenom.
Ljudi pred novim pojavama često traže zaklona u starim riječima. Tako su i sovjetsku zagonetku pokušali prikriti izrazom »državni kapitalizam« koji je zato prikladan što ne znači ništa određeno. Njime su se najprije označavali slučajevi kad buržoaska država preuzme upravljanje nad prometnim sredstvima i nekim industrijskim granama. Nužnost takvih mjera jedan je od simptoma koji upozoravaju na to da kapitalističke proizvodne snage nadrastaju kapitalizam, što znači da taj poredak u praksi djelomično opovrgava sam sebe. Ali unatoč takvim slučajevima on se održava ostajući i dalje kapitalistički.
U teoriji se može zamisliti situacija u kojoj bi se cjelokupna buržoazija organizirala u jedinstveno dioničarsko društvo s ciljem da s državnim sredstvima upravlja cijelom nacionalnom ekonomijom. Ekonomski mehanizam takva sistema ne bi imao nikakve tajne. Poznato je da kapitalizam ne dobiva kao profit višak vrijednosti što ga ostvaruju njegovi radnici već dio viška vrijednosti čitave zemlje koja je razmjeran njegovu udjelu kapitala. U integralnom »državnom kapitalizmu«, zakon o jednakoj raspodjeli profita primjenjivao bi se izravno, jednostavnom knjigovodstvenom operacijom, bez konkurencije kapitala. Takva sistema nije nikad bilo niti će ga kad biti, jer su suprotnosti koje podgrizaju odnose među posjednicima preduboke, a i zato što bi država kao jedini predstavnik kapitalističkog vlasništva bila odveć primamljiv cilj za društvenu revoluciju.
Nakon rata, a osobito nakon iskustva fašističke ekonomije, pod »državnim kapitalizmom«, najčešće se razumijeva sistem intervencije i ekonomskog dirigiranja države. Francuzi imaju za to puno prikladniji izraz: etatizam. Državni kapitalizam i etatizam nesumnjivo imaju zajedničkih točaka, ali su kao sistemi prije oprečni nego istovjetni. Državni kapitalizam znači zamjenu privatnog vlasništva državnim, te već samim tim ima mnogo radikalniji značaj. Etatizam, pa bilo to u Mussolinijevoj Italiji, Hitlerovoj Njemačkoj ili u Francuskoj Leona Bluma, znači intervenciju države na osnovi privatnog vlasništva sa svrhom da se ono zaštiti i očuva. Bez obzira na vladin program, etatizam se uvijek sastoji u tome da se tereti nesposobna režima s najjačih prebace na najslabije. Sitniji vlasnici bivaju pošteđeni od potpune propasti samo zato što je njihov opstanak nužan za održanje vlasništva krupnog kapitala. Etatizam se u dirigiranju ekonomijom ne ravna potrebom razvijanja proizvodnih snaga nego brigom održanja privatnog vlasništva na štetu proizvodnih snaga koje se dižu protiv njega. Etatizam koči polet tehnike potpomažući nerentabilna poduzeća i pomažući nametničke društvene slojeve. Ukratko — duboko je reakcionaran.
Mussolinijevu izjavu: »Tri četvrtine talijanske ekonomije, kako industrijske tako i poljoprivredne, u rukama je države« (26. svibnja 1934), ne smijemo doslovno shvatiti. Fašistička država nije vlasnik poduzeća nego samo posrednik između kapitalista. A to nije mala razlika! Popolo d’Italia
»Korporativna država objedinjuje ekonomiju i dirigira njome, ali ne upravlja njome (dirige e porta alla unitd. l' economia, ma non f economia, non gestisce) jer bi to uz monopol na proizvodnju bilo jednako kolektivizmu.« (11. lipnja 1936). »Korporativna država — piše ispravno talijanski marksist Ferocci — samo je činovnik monopolističkog kapitala.« Hitler u tome ide Mussolinijevim stopama. Klasna podređenost fašističke države određuje granice nove dirigirane ekonomije, a istodobno i njezin zbiljski sadržaj. Tu nije riječ o tome da se poveća moć čovjeka nad prirodom u interesu društva, nego o eksploataciji društva u interesu stanovite manjine. »Kad bih htio uvesti u Italiji — hvalio se Mussolini — državni kapitalizam ili državni socijalizam, o čemu ne može biti ni govora, imao bih već danas sve potrebne uvjete.« Osim jednog: eksproprijacije kapitalističke klase. A da bi ostvario taj uvjet, fašizam bi morao stati s druge strane barikade, o čemu ne može biti ni govora«, odmah nastavlja Mussolini, i o čemu sigurno neće biti govora jer eksproprijacija kapitalista zahtijeva drukčije snage, drukčije kadrove i drukčije vođe.
Prvu koncentraciju sredstava za proizvodnju o rukama države nisu proveli kapitalisti putem etatiziranih trustova, nego proletarijat putem socijalne revolucije. Ta kratka analiza dostatno pokazuje koliko su besmisleni pokušaji poistovjećivanja kapitalističkog etatizma sa sovjetskim poretkom. Prvi je reakcionaran, drugi ostvaruje velik napredak.
Klase se određuju mjestom što ga zauzimaju u društvenoj ekonomiji, a u prvom redu odnosima prema sredstvima za proizvodnju. U civiliziranim društvima odnosi vlasništva određuje zakon. Nacionalizacija zemlje, sredstava za proizvodnju, transporta i razmjene, a također i monopol na vanjsku trgovinu, tvore temelje sovjetskog društva. Ta tečevina proleterske revolucije definira, prema mom mišljenju, SSSR kao proletersku državu.
Po svojoj regulatorskoj i posredničkoj funkciji, po nastojanju da održi društvenu hijerarhiju, po eksploataciji državnog aparata za vlastite ciljeve, sovjetska birokracija slična je svakoj drugoj birokraciji, a napose fašističkoj. Ali ona se istodobno razlikuje po nekim neobično važnim značajkama. Ni u jednom drugom poretku birokracija nije dosegnula toliki stupanj neovisnosti. U buržoaskom društvu birokracija zastupa interese posjedničke i obrazovane klase koja raspolaže mnogobrojnim sredstvima za kontrolu svojih administrativnih službi. Sovjetska birokracija podigla se iznad klase koja tek što je izašla iz bijede i mraka i koja nije imala nikakve tradicije u zapovijedanju i vladanju. Dok se fašisti, kad jednom dođu na vlast, povezuju s buržoazijom zajedničkim interesima, prijateljstvom, brakovima itd., sovjetska birokracija usvaja buržujske navike a da nema uza se nacionalnu buržoaziju. U tom smislu ona je nedvojbeno nešto više od obične birokracije. Ona je u punom smislu riječi jedini povlašteni i vladajući društveni sloj u sovjetskom društvu.
Postoji još jedna važna značajka. Sovjetska birokracija politički je izvlastila proletarijat kako bi vlastitim metodama branila društvene tečevine proletarijata. Ali upravo to što je prisvojila vlast u zemlji gdje je najvažnija sredstva za proizvodnju pripadaju državi, stvara između nje i bogatstva nacije potpuno nove odnose. Sredstva za proizvodnju pripadaju državi. Država donekle »pripada« birokraciji. Ako se ti još potpuno novi odnosi ustale, ozakone i uđu u praksu bez otpora ili unatoč otporu radnika, to će uzrokovati potpunu likvidaciju tečevina proleterske revolucije. No, takva pretpostavka još je preuranjena. Proletarijat još nije rekao svoju posljednju riječ. Birokracija nije stvorila društveni temelj u obliku posebnih uvjeta vlasništva koji bi omogućili njezinu vladavinu. Ona mora braniti državno vlasništvo kao izvor svoje vlasti i svojih dohodaka. Po tom aspektu svoje djelatnosti ona je još sredstvo diktature proletarijata.
Pokušaji da se sovjetska birokracija prikaže kao neka »državnokapitalistička« klasa, ruše se pod prvim udarom kritike. Birokracija nema ni naslova ni dionica. Ona se regrutira, dopunjuje i obnavlja zahvaljujući administrativnoj hijerarhiji i nema nekih posebnih prava u imovinskim odnosima. Funkcionar ne može na svoje nasljednike prenijeti pravo na eksploataciju države. Povlastice birokracije nisu drugo nego zloupotrebe. Ona skriva svoje prihode. Njezino prisvajanje velikog dijela nacionalnog dohotka treba označiti kao pojavu društvenog parazitizma. Sve to čini položaj sovjetskih rukovodilaca krajnje protuslovnim, dvosmislenim i nedostojnim unatoč neograničenosti njihove vlasti i dimnoj zavjesi ulagivanja.
Buržoasko je društvo puno puta tijekom svoje povijesti promijenilo režime i birokratske kaste, ne izmijenivši pri tome društvene temelje. Naprednijim načinom proizvodnje onemogućilo je obnovu feudalnog sistema i staleža. Vlast je mogla samo pomagati ili ometati kapitalistički razvoj jer su proizvodne snage, utemejene na privatnom vlasništvu i konkurenciji, djelovale neovisno. Naprotiv, odnosi vlasništva koje je uvela socijalistička revolucija neodvojivo su povezani s državom koja je njihov nositelj. Prevlast socijalističkih nad sitnoburžoaskim tendencijama ne omogućava ekonomski automatizam — od toga smo još daleko — nego politička snaga diktature. To znači da značaj ekonomije potpuno ovisi o naravi vlasti.
Pad sovjetskog poretka nužno bi izazvao i propast planske ekonomije a samim tim i likvidaciju podržavljenog vlasništva. Veza između trustova i tvornica u okviru trustova tada bi se prekinula. Favorizirana poduzeća ostala bi prepuštena sama sebi. Prešla bi ili na tip dioničarskog društva ili na neki drugi prijelazni oblik, kao što je sudjelovanje radnika u ostvarenoj dobiti. Kolhozi bi se također raspali, vjerojatno još mnogo brže. Pad sadašnje birokratske diktature, ako je ne bi zamijenila druga socijalistička vlast, najavio bi vraćanje na kapitalistički sistem s katastrofalnim opadanjem ekonomije i kulture.
Ako je socijalistička vlast još prijeko potrebna za održanje i razvoj planske ekonomije, onda se pitanje na koga se oslanja današnja sovjetska vlast i koliko se njezina politika prožima socijalističkim duhom još ozbiljnije postavlja.
Na XI kongresu Partije Lenjin je, aludirajući na rukovodeće krugove, rekao ovo: »Povijest poznaje preobražaje svake vrste. U politici je potpuno neozbiljno računati s uvjerenjem, odanošću i ostalim lijepim vrlinama...« Svijest čovjeka određuju životni uvjeti. Za petnaest godina vlast je dublje izmijenila socijalni sastav rukovodećih krugova nego njihove ideje. Kako je birokracija od svih slojeva sovjetskog društva najbolje riješila svoje socijalno pitanje, ona je u svakom pogledu zadovoljna i više ne daje nikakvo moralno jamstvo za socijalističko usmjeravanje svoje politike. Zbog straha od proletarijata, uporno brani podržavljeno vlasništvo. Tu bojazan još povećava postojanje ilegalne partije boljševika-lenjinista koja se kao najsvjesniji izraz socijalističkih stajanja bori protiv duha buržoaske reakcije koja duboko prožima termidorsku birokraciju. Kao svjesna politička snaga, birokracija je izdala revoluciju. Ali na sreću pobjednička revolucija nije samo program, zastava ili skup političkih ustanova, to je također i, prije svega, sustav društvenih odnosa. Nju nije dovoljno izdati, potrebno ju je srušiti. Birokratski rukovodioci izdali su oktobarsku revoluciju, ali je još nisu srušili. Revolucija ima veliku otpornu snagu koja proizlazi iz novih vlasničkih odnosa, iz nepresušne snage proletarijata, iz svijesti najboljih elemenata, iz bezizlaznog položaja svjetskog kapitalizma, iz nužnosti svjetske revolucije.
Kako bismo bolje razumjeli socijalni značaj današnjeg SSSR-a, pokušat ćemo zamisliti budućnost u obliku dviju hipoteza. Prvo, pretpostavimo da će sovjetsku birokraciju srušiti s vlasti jedna revolucionarna partija koja ima sve kvalitete starog boljševizma i koja je uz to obogaćena svjetskim iskustvima posljednjih godina. Prvi korak te partije bio je uspostavljanje demokracije u sindikatima i sovjetima. Ona bi mogla i morala obnoviti slobodu sovjetskih partija. Na čelu masa i zajedno s njima provela bi bespoštedno čišćenje u državnim službama. Ukinula bi činove, odlikovanja i povlastice, a u nagrađivanju rada tolerirala bi nejednakost samo ako bi to tražile potrebe ekonomije i države. Mladeži bi omogućila slobodno misliti, učiti i iznositi kritička mišljenja, ukratko formirati se. Unijela bi korjenite izmjene u raspodjelu nacionalnog dohotka sukladno s voljom radničkih i seljačkih masa. U vlasničkim odnosima ne bi morala primijeniti revolucionarne mjere, nego bi nastavila i produbijivala iskustvo planske ekonomije. Nakon političke revolucije, nakon obaranja birokracije, proletarijatu ne bi bilo potrebno provoditi novu socijalnu revoluciju, ali bi zato morao pristupiti važnim reformama u ekonomiji.
Kad bi naprotiv jedna buržoaska stranka srušila vodeću sovjetsku kastu, našla bi priličan broj slugu među današnjim birokratima, tehničarima, direktorima, partijskim sekretarima, riječju među današnjim rukovodiocima. I u tom slučaju bila bi nužna čistka u državnim službama, ali obnovljeni buržoaski poredak sigurno ne bi morao izbaciti onoliko ljudi koliko revolucionarna partija. Glavni cilj nove vlasti sastojao bi se u ponovnom uspostavljanju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Najprije bi se u slabim kolhozima moralo omogućiti stvaranje krupnih farmera, a bogate kolhoze moralo bi se pretvoriti u zadruge buržoaskog tipa ili u dioničarska društva. U industriji bi denacionalizacija obuhvatila najprije laku i prehrambenu industriju. Plan bi se u prvo vrijeme sveo na kompromis između vlasti i »korporacija«, odnosno vođa sovjetske industrije, njezinih mogućih vlasnika, bivših izbjeglih vlasnika, te stranih kapitalista. Iako je sovjetska birokracija mnogo učinila za ponovnu uspostavu buržoazije, novi bi poredak, unatoč tome, morao u vlasničkim odnosima i u načinu proizvodnje provesti ne samo reformu, nego pravu revoluciju.
Pretpostavimo međutim da vlast ne preuzme ni revolucionarna ni kontrarevolucionarna partija, nego da birokratija ostane na državnom kormilu. Evolucija društvenih odnosa nastavit će se i dalje. Teško je pretpostaviti da će se birokracija u dve socijalne jednakosti odreći vlasti. Ona je već sada usprkos očiglednoj štetnosti takva postupka morala ponovno uvesti činove i odlikovanja iz čega slijedi da će kasnije nužno morati tražiti oslonac u vlasničkim odnosima. Netko će možda zamijetiti da za visokog funkcionara nisu važni vlasnički odnosi iz kojih izvlači svoje dohotke. To bi značilo ne poznavati nestalnost prava birokracije i problema njezinih potomaka. Novi kult sovjetske obitelji nije se rodio bez razloga. Povlastice koje se ne mogu prenijeti na djecu, gube polovicu svoje vrijednosti. A pravo nasljedstva neodvojivo je od ostalih imovinskih prava. Nije dostatno biti direktor trusta, treba biti dioničar. Pobjeda birokracije na tom odlučnom sektoru stvorila bi novu posjedničku klasu. Naprotiv, pobjeda proletarijata nad birokracijom označila bi preporod socijalističke revolucije. Tako nas treća pretpostavka opet dovodi do dviju prvih kojima smo zbog veće jasnoće i jednostavnosti započeli ovog izlaganje.
Označiti sovjetski poredak kao privremen i prijelazan znači ne uzimati u obzir dovršene socijalne formacije, kao što su kapitalizam (uključivši i »državni kapitalizam«) i socijalizam. Osim toga takva je definicija nepotpuna i može nas navesti na krivi zaključak da je u današnjem sovjetskom poretku jedini mogući prijelaz onaj koji vodi u socijalizam. Povratak na kapitalizam također je moguć. Zato je potrebno formulirati potpuniju definiciju koja će nužno biti dulja i opširnija.
SSSR je prelazno društvo između kapitalizma i socijalizma koje obilježavaju ove značajke: a) proizvodne su snage još nedovoljne da državnom vlasništvu dadu socijalistički značaj, b) sklonost privatnoj akumulaciji, koja je nastala iz potrebe, izbija iz svih pora planske ekonomije, c) socijalna diferencijacija provodi se na temelju normi o raspodjeli koje su buržoaskog značaja, d) osim toga što polako poboljšava položaj radnika, privredni razvoj pridonosi brzom stvaranju povlaštenog sloja e) iskorištavajući socijalne suprotnosti, birokracija je postala nekontrolirana kasta tuđa socijalizmu, f) socijalna revolucija, koju je vlada izdala, živi još u odnosima vlasništva i u svijesti radnika, g) evolucija nagomilanih suprotnosti može dovesti do socijalizma, ali isto tako vratiti društvo u kapitalizam, h) kontrarevolucija za obnovu kapitalizma morat će slomiti otpor radnika, i) radnici će na svom putu u socijalizam morati srušiti birokraciju. Pitanje će se konačno riješiti borbom dviju živih snaga na nacionalnom i internacionalnom terenu.
Doktrinare dakako neće zadovoljiti ovako neodređena definicija. Oni traže kategoričke formule: da ili ne. Sociološki problemi bili bi puno jednostavniji kad bi društvene pojave uvijek imale oštre orise. Ali ništa nije tako opasno kao zbog logičke preciznosti zanemariti elemente koji se već danas kose s našim shemama, a sutra će ih opovrgnuti. U svojoj analizi najviše se bojim da ne iskrivim dinamiku jedne društvene tvorbe koja nema ni presedana ni analogije. Politički i znanstveni cilj koji sam sebi postavio ne dopušta mi da o nedovršenu procesu iznesem dovršenu definiciju, već mi naprotiv nalaže da razmotrim sve njene pojave, istaknem njezine progresivne i reakcionarne tendencije, otkrijem njihovo uzajamno djelovanje, predvidim razne varijante daljnjeg razvoja i u tom predviđanju nađem uporište za akciju.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje