Lav Trocki
Izdana revolucija
Izvršni komitet Sovjeta prihvatio je 11. lipnja 1936. nacrt novog ustava koji bi prema Staljinovim riječima, što ih štampa dnevno ponavlja, morao biti »najdemokratskiji na svijetu«. Međutim, sam način na koji je taj ustav izrađen mora izazvati opravdane sumnje. Ni u štampi ni na sastancima o njemu nije bilo ni riječi. Staljin je 1. ožujka 1936. izjavio američkom novinaru Royu Howardu: »Naš novi ustav bit će sigurno izglasan krajem ove godine.« Staljin je dakle točno znao kad treba biti izglasan ustav o kojem narod još ništa nije znao. Kako onda ne zaključiti da se taj »najdemokratskiji ustav na svijetu« izrađuje i nameće na prilično nedemokratski način? Doduše, u lipnju iste godine nacrt je bio predan na ocjenu narodima SSSR-a. No svijećom bi trebalo na čitavom prostoru te šestine kugle zemaljske tražiti komunista koji bi sebi dopustio da kritizira tvorevinu Centralnog komiteta, ili izvanpartijca koji bi se usudio odbiti prijedlog vladajuće partije. »Diskusija« se svodi na slanje zahvalnih poruka Staljinu za »sretan život« što ga podaruje narodima... Sadržaj i stil takvih poruka bio je ustaljen već kad je stvaran prethodni ustav.
Prva glava koja nosi naslov O društvenoj strukturi završava se ovim riječima: »Načelo socijalizma: od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovu radu, u SSSR-u ima svoju zbiljsku primjenu.« Ta formula, lišena svakog sadržaja, da ne kažemo smisla, koja je, ma koliko to bilo nevjerojatno, iz članaka i govora ušla u zrelo prostudiran tekst temeljnog zakona, svjedoči uvjerljivije nego čak i notorna teoretska nesposobnost zakonodavaca, o lažima nagomilanim u novom ustavu, tom ogledalu vodeće kaste. Nije teško pogoditi na koji se način potvrdilo to »načelo«. Marx je za definiranje komunističkog društva rabio poznatu formulu: »Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama.« Između te dvije rečenice postoji nerazdvojna povezanost. »Od svakog prema njegovim sposobnostima«, to u komunističkom a ne u kapitalističkom tumačenju znači da je rad, prestavši biti robovanje, postao potreba jedinke, što znači da društvo više ne mora primjenjivati prisilu i da samo bolesni i defektni ljudi mogu biti izuzeti od rada. Radeći bez prisile, prema svojim sposobnostima, tj. prema svojim umnim i fizičkim mogućnostima, članovi zajednice će uz pomoć visoko razvijene tehnike dostatno opskrbljivati društvene trgovine tako da će se svatko moći obilno opskrbljivati »prema svojim potrebama« bez ponizujuće kontrole. Ta dvočlana no nedjeljiva formula komunizma pretpostavlja dakle obilje, jednakost, procvat osobe i visoko razvijenu disciplinu.
Glede toga sovjetska država je mnogo bliža zaostalom kapitalizmu nego komunizmu. Ona još ne može pomišljati da svakom dade »prema njegovim potrebama« ni dopustiti građanima raditi »prema svojim sposobnostima«. Prisiljena je držati se rada po komadu čije se načelo može sažeti ovako: »Izvući iz svakoga što se više može, a dati mu što je moguće manje.« Razumije se, nitko u SSSR-u ne radi iznad »svojih sposobnosti« u doslovnom smislu riječi, tj. iznad svojih umnih i fizičkih mogućnosti, ali ni u kapitalizmu se tako ne radi. Naime, i najrafiniranijim i najokrutnijim metodama eksploatacije ispriječit će se granice koje je označila priroda. Mazga koju mazgar goni bičem također radi »prema svojim snagama«, iz čega ipak ne proizlazi da je bič socijalističko načelo namijenjeno mazgama. Nadničarski rad u SSSR-u nije izgubio svoj ponizujući i ropski značaj. Nadnica »prema radu« zapravo je proračunata u korist »intelektualnog rada« a na štetu manuelnoga, napose nekvalificiranoga. Ona je jedan od uzroka nepravde, tlačenja i prisile kojima je izložena većina, te povlastica i »dobrog života« koje uživa manjina.
Umjesto da otvoreno priznaju kako buržoaske norme rada i raspodjele prevladavaju u SSSR-u, tvorci ustava cijepaju komunističko načelo na dvoje, odlažu na neodređeno vrijeme primjenu drugog dijela i izjavljuju kako je prvi dio ostvaren, dodajući mu mehanički kapitalističku normu rada po komadu i proglašavajući sve to zajedno »načelom socijalizma«. I na toj krivotvorini podižu zdanje jednog ustava!
Član 10. koji je za razliku od ostalih prilično jasan, a predmet mu je zaštita osobnog vlasništva građana (kućni uređaji, potrošni i upotrebni artikli, komfor itd.) od napadaja same birokracije, ima izvan svake sumnje najveću praktičnu važnost u ekonomiji. Izuzevši »kućnu privredu«, vlasništvo te vrste, oslobođeno koristoljubivog i sebičnog mentaliteta, mora se i u komunizmu održati, štoviše poprimiti još neviđen opseg. Teško je pretpostaviti da će civiliziran čovjek gomilati bezvrijedne suvišnosti luksuza, ali je sigurno da se neće odricati ni jedne potrebne tečevine komfora. A neposredni cilj komunizma sastoji se upravo u tome da svakome osigura sve udobnosti. No, u SSSR-u pitanje osobnog vlasništva ne postavlja se zasad u komunističkim oblicima nego u aspektima u kojima se održava malograđanski duh. Privatno vlasništvo seljaka i građana koji ne spadaju u »odličnike« predmet je samovoljnog i izazovnog postupka niže birokracije koja sebi često samo na taj način osigurava relativno viši standard. Zbog porasta bogatstva u zemlji danas ne samo što se ne dira u osobna dobra već se štoviše potiče njihovo akumuliranje, što se smatra poticajem za veću proizvodnost rada. Istodobno, a to nije nimalo nevažno, zakon koji štiti izbu, kravu i oskudni namještaj seljaka, radnika i službenika, legalizira privatnu palaču birokrata, njegovu vilu, automobil i druge »artikle za osobnu potrošnju ili udobnost« koje je prisvojio zahvaljujući socijalističkom načelu: »Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovu radu.« A nema sumnje da će temeljni zakon bolje štititi birokratov automobil nego seljakove taljige.
Na političkom planu novi se ustav razlikuje od pređašnjega napuštanjem sovjetskog izbornog sustava zasnovanog na klasnim i proizvodnim skupinama i vraćanjem na sustav buržoaske demokracije koji se temelji na onom što se naziva »općim jednakopravnim i neposrednim glasovanjem« atomiziranog stanovništva. To je, kratko rečeno, pravna likvidacija diktature proletarijata. Gdje nema buržoazije nema ni proletarijata — uvjeravaju nas autori nacrta — i ondje proleterska država postaje narodna. To inače vrlo primamljivo tumačenje ili kasni za punih devetnaest godina ili anticipira još daleku budućnost. Eksproprijacijom kapitalista proletarijat se uistinu počeo likvidirati kao klasa. Ali od načelne likvidacije do zbiljskog urastanja u zajednicu, put je to duži što je novoj državi potrebno više vremena da obavi zamašni posao koji je kapitalizam već proveo. Sovjetski proletarijat kao klasa još opstoji i duboko se razlikuje od seIjaka, tehničke inteligencije i birokracije. On je štoviše jedina klasa koja je životno zainteresirana za pobjedu socijalizma. Novi ustav ide za tim da ga politički resorbira u »naciji«, mnogo prije nego što ga je društvo ekonomski resorbiralo.
Reformatori su nakon određenog kolebanja ipak odlučili državi ostaviti naziv »sovjetska«. No to je samo providna varka, a objašnjava se razlozima istovjetnim onima zbog kojih je Napoleonovo carstvo neko vrijeme zadržalo naziv republike. Sovjeti su u biti organi klasne države i drugo ne mogu biti. Demokratski organi koje bira mjesna administracija mogu biti općine, dume, zemstva ili bilo što drugo, ali nikako sovjeti. Demokratski izabrana zakonodavna skupština bit će tip zakašnjelog parlamenta ili bolje rečeno karikatura parlamenta, ali nikako vrhovni organ sovjeta. I to između ostalog potvrđuje kako se reformatori, koristeći povijesni ugled sovjeta, još ne usuđuju nazvati pravim imenom načelno novi smjer koji daju državnom životu.
Politička ravnopravnost radnika i seljaka sama po sebi ne mora izmijeniti socijalnu narav države ako je utjecaj proletarijata na selu omogućen općim stanjem ekonomije i stupnjem civilizacije. Razvoj socijalizma mora ići u tom smjeru. Ali ako proletarijat, ostajući u manjini, uistinu više ne može imati političku premoć koja bi osigurala put u socijalizam, onda u društvu više nema ni potrebe za prisilom jer umjesto nje počinje djelovati disciplina kulture. Ukidanju izborne nejednakosti moralo bi u takvim uvjetima prethoditi vidljivo slabIjenje države u funkciji prisile. Ali o tome u novom ustavu nema ni slovca, a što je još gore, ni u zbiljskom životu o tome nema ni traga.
Nova povelja »jamči« građanima »slobodu« govora, štampe, udruživanja i demonstracija na ulicama. Ali svako od tih jamstava ima oblik čvrste brnjice, lanaca ili lisica. Slobodna štampa znači nadzor nemilosrdne cenzure čije se niti sastaju u sekretarijatu Centralnog komiteta koji nitko nije izabrao. Dakako, sloboda tiskanja bizantinskih litanija u slavu šefa potpuno je »zagarantirana«. Ali zato će se mnogi Lenjinovi govori, članci, pisma, a osobito njegov »testament« pažljivo odmjeriti na vagi cenzure jer se ondje o današnjim rukovodiocima govori sa stanovitom oštrinom. Pitamo se kako će onda proći drugi autori? U znanosti, književnosti i umjetnosti caruje grubo i neznalačko komandiranje. »Sloboda udruživanja« svodit će se, baš kao i u prošlosti, na slobodu nekih skupina da dolaze na sastanke sazvane od vlasti gdje će izglasovati odluke što su već unaprijed donijete. Pod novim kao pod bivšim ustavom na stotine stranih komunista koji su se pouzdali u »pravo azila« čamit će u tamnicama i u koncentracionim logorima jer su se ogriješili o dogmu nepogrešivosti. Dakle, što se tiče slobode, promjena nema. Sovjetsko novinstvo čak nas i ne pokušava u tome zavarati. Ono naprotiv naglašava kako je glavni cilj ustavne reforme »dalje učvršćenje diktature«. Čije to diktature i nad kime?
Likvidacija klasnih suprotnosti pripravila je, kako smo već rekli, političku jednakost. Nije posrijedi klasna diktatura nego »narodna diktatura«. Međutim, kad narod oslobođen klasnih suprotnosti postane nositelj diktature, to može značiti samo resorpciju diktature u socijalističkom društvu, a prije svega likvidaciju birokracije. To je marksistička doktrina. Da ona možda nije negdje pogriješila? No i sami se tvorci ustava pozivaju, premda vrlo oprezno, na partijski program koji je napisao Lenjin. U njemu stoji između ostalog i ovo: »...Oduzimanje političkih prava i ograničenje slobode, ma kakvo ono bilo, mogu se primijeniti samo kao privremene mjere... kako će iščezavati objektivna mogućnost za eksploataciju čovjeka, tako će nestajati i nužde koja uvjetuje primjenu takvih privremenih mjera...« Prema tome, mjere koje se tiču oduzimanja političkih prava neodvojive su od »ograničenja slobode, ma kakvo ono bilo«. Nastupanje socijalističkog društva ne očituje se u političkom izjednačenju radnika i seljaka i vraćanju političkih prava određenom postotku građana buržoaskog podrijetla, nego u zbiljskoj slobodi za sve građane. Ukidanjem klasa nestaje birokracije i diktature, a isto tako i države. No pokušajte to samo natuknuti! Gepeu će u novom ustavu odmah pronaći paragraf na temelju kojeg će vas poslati u jedan od svojih mnogobrojnih koncentracionih logora. Klase su ukinute, od sovjeta je preostao samo naziv, no birokracija opstoji i dalje. Ravnopravnost koju su dobili seljaci i radnici u biti nije drugo nego opći gubitak svih prava što ih je uzurpirala birokracija.
Karakteristično je također i uvođenje tajnog glasovanja. Ako se tvrdi da politička jednakost odgovara socijalnoj jednakosti, onda se s pravom moramo pitati čemu služi tajno glasovanje. Čega se boji stanovništvo socijalističke zemlje i od koga se mora braniti? Bivši sovjetski ustav definirao je javno glasovanje i oduzimanje glasačkog prava kao oružje u borbi protiv buržoaskih i sitnoburžoaskih neprijatelja. Teško je pretpostaviti da je tajno glasovanje ponovno uvedeno zato da se zaštiti kontrarevolucionarna manjina. Moramo dakle zaključiti da je posjedi prevara naroda. No čega se to boji socijalistički narod nakon što je zbacio cara, plemstvo i buržoaziju? Sikofanti birokracije i ne postavljaju to pitanje iako bio dogovor bio poučniji nego sva djela raznih Barbussea, Fishera, Durantyja, Webbovih i njima sličnih.
U kapitalističkom društvu tajnom glasovanju svrha je zaštititi eksploatirane od zastrašivanja eksploatatora. To što je buržoazija pod pritiskom masa naposljetku popustila i pristala na tajno glasovanje, objašnjava se time što je uvidjela potrebu da donekle zaštiti svoju državu u kojoj je sijala demoralizaciju. Ali u socijalističkom društvu ne može biti zastrašivanja od strane eksploatatora.
Od koga onda treba braniti sovjetske građane? Od birokracije, to je barem jasno. Staljin to prilično otvoreno priznaje. Kad su ga upitali »Zašto vam je potrebno tajno glasovanje?« — odgovorio je doslovce ovo: »Zato što mi hoćemo sovjetskim građanima dati slobodu glasovanja za one koje žele izabrati.« Tako svijet iz najmjerodavnijeg izvora doznaje da sovjetski građani još ne mogu glasovati po svojoj želji. Iz toga ne smijemo zaključiti da će im novi ustav to zajamčiti. Ali nas trenutno zanima druga strana tog pitanja. Tko je taj mi koji narodu može dati ili ne dati slobodu glasovanja? Odgovor je jasan: to je birokracija u ime koje radi i govori Staljin. To njegovo priznanje odnosi se na partiju na vlasti i državu jer on sam zauzima mjesto generalnog sekretara zahvaljujući sistemu koji ne dopušta članovima Partije izabrati onoga koga bi željeli. Riječi: »Mi želimo sovjetskim građanima dati slobodu biranja...« važnije su od svih starih i novih sovjetskih ustava zajedno jer se u njihovoj bezobraznosti otkriva pravi ustav SSSR-a onakav kakav se izgradio u borbi društvenih snaga, a ne onakav kakav stoji na papiru.
Obećanje da će se sovjetskim građanima omogućiti sloboda glasovanja »za one koje žele izabrati« više je estetska metafora nego politička formula. Sovjetski građani imat će pravo birati svoje »predstavnike« samo između kandidata koje će im tobože u ime Partije predložiti centralni i mjesni rukovodioci. Razumije se, u početnom razdoblju sovjetske ere boljševička partija držala je politički monopol. Ali poistovjetiti te dvije pojave isto je što i pomiješati privid za zbiljom. Zabrana opozicionalnih stranaka bila je nužna privremena mjera koju su nametnule teške okolnosti: građanski rat, blokada, strana intervencija i glad u zemlji. A boljševička partija, koja je bila autentična proleterska avangarda, živjela je intenzivnim životom. Borba grupa i frakcija u Partiji donekle je nadomještavala borbu stranaka. A sada kad je socijalizam »konačno i trajno pobijedio«, stvaranje frakcija u Partiji najblaže se kažnjava zatvaranjem u koncentracioni logor, ako ne i kuglom u zatiljak. Nekad privremena mjera, zabrana stranaka postala je načelo. Komunistička omladina gubi pravo baviti se politikom upravo u trenutku kad se objavljuje tekst novog ustava. Mladi ljudi oba spola dobivaju pravo glasa s osamnaest godina, a starosna granica za članstvom u Komsomolu (dvadeset i tri godine) nije pomaknuta naniže. Politika je još jedanput proglašena monopolom birokracije koja izmiče svakoj kontroli.
Američkom novinaru koji ga je pitao kakvu ulogu namjenjuje novi ustav Partiji, Staljin odgovara: »Budući da više nema klasa i kad se brišu granice između klasa [»više ih nema«, ali »granice se brišu« između tih nepostojećih klasa!], među društvenim slojevima postoji još stanovita površinska razlika koja nije tolika da bi mogla raspirivati suparništvo klasa. Gdje nema klasa ne može biti više stranaka jer svaka je stranka klasna frakcija.« Koliko riječi, toliko zabluda, a možda još i više! Kao da su klase homogene! Kao da svijest jedne klase odgovara njezinu mjestu u društvu! Marksistička misao tu je izvrnuta u parodiju. Dinamika društvene svijesti isključena je iz povijesti u interesu administrativnog reda. Klase su u zbilji heterogene, razdirane unutarnjim suprotnostima, a svoje ciljeve postižu samo borbom tendencija, skupina i stranaka. Tvrdnja da je stranka »klasna frakcija« mogla bi se prihvatiti uz stanovita ograničenja. Ali kako je klasa složena od više frakcija — od kojih jedne teže prema naprijed a druge prema natrag — to ista klasa može stvoriti nekoliko stranaka. S toga razloga jedna se stranka može oslanjati na frakcije različitih klasa. U cijeloj političkoj povijesti nećemo naći nijednu stranku koja bi bila predstavnik samo jedne klase, dakako ako ne prihvatimo policijsku izmišljotinu kao istinu.
Proletarijat je relativno najhomogenija klasa u kapitalističkom društvu. Međutim, postojanje društvenih skupina kao što su radnička aristokracija i birokracija može objasniti postanak oportunističkih stranaka koje prirodnim tijekom stvari postaju jedno od sredstava buržoaske vladavine. Je li prema Staljinovoj sociologiji razlika između radničke aristokracije i proleterskih masa »duboka« ili »površinska«, to nas u ovom trenutku ne zanima. Činjenica je da se zbog te razlike rodila potreba raskida sa socijaldemokracijom i osnivanja III internacionale. Ako u sovjetskom društvu »nema klasa«, to ne znači da ono nije mnogo heterogenije i složenije od proletarijata u kapitalističkim zemljama i da ne može poslužiti kao pogodno tlo za stvaranje više stranaka.
Uputivši se neoprezno u područje teorije, Staljin je otkrio više nego što je možda namjeravao. Iz njegova umovanja proizlazi kako u SSSR-u ne samo što ne može biti različitih stranaka nego ih uopće ne može biti jer gdje nema klasa, politici, općenito uzevši, nema mjesta. Ali u tom zakonu Staljin pronalazi jednu »sociološku« iznimku, a to je Partija kojoj je on generalni sekretar.
Buharin je pokušao pristupiti pitanju s druge strane. O problemu izbora puta u socijalizam, odnosno u kapitalizam, u SSSR-u se navodno više nema što raspravljati. Prema tome »pristaše neprijateljskih i likvidiranih klasa ne mogu imati nikakvo pravo stvarati stranke«. Nećemo se pobliže zadržavati na činjenici da bi u zemlji gdje je pobijedio socijalizam pristaše kapitalizma morali ispasti kao smiješni don Kihoti, nesposobni stvoriti bilo kakvu stranku, ali je nedvojbeno da se postojeća politička neslaganja ne iscrpljuju isključivo u alternativi: u socijalizam ili kapitalizam? Kakvim tempom? Izbor puta isto je toliko važan koliko i izbor cilja. Tko će dakle izabrati put? Ako uistinu nema ničega što bi moglo podržavati stranke, nije ih potrebno ni zabranjivati. Trebalo bi naprotiv primjenjivati boljševički program i ukloniti »sve zapreke slobodi, ma kakve one bile«.
U želji da rasprši razumljive sumnje svoga sugovornika, Staljin izlazi s novom tvrdnjom: »Izborne liste istaknut će istodobno i Komunistička partija i razne nepolitičke organizacije. Imamo ih na stotine... Svaki sloj [sovjetskog društva] može imati svoje posebne interese i odraziti ih [izraziti?] preko mnogobrojnih društvenih organizacija...« Taj sofizam ne vrijedi više od ostalih. Sovjetske »društvene« organizacije — sindikati, zadruge, kulturna društva — ne odražavaju interese »društvenih slojeva« jer sve imaju jednaku hijerarhijsku strukturu. Čak kad su to naoko masovne organizacije, kao sindikati i zadruge, samo povlašteni rukovodeći krugovi igraju u njima aktivnu ulogu, a posljednja riječ pripada uvijek »partiji«, tj. birokraciji. I tako ustav šalje birača od Poncija do Pilata.
Taj mehanizam točno je izražen u tekstu temeljnog zakona. Član 126. koji je u političkom smislu okosnica ustava »jamči građanima pravo« udruživanja u društvene organizacije: sindikate, zadruge, udruženja za narodnu obranu, omladinska, sportska, kulturna, tehnička i znanstvena društva. Međutim, biti član Partije koja drži svu vlast u svojim rukama nije više pravo većine nego povlastica manjine. »Najaktivniji i najsvjesniji građani [tj. oni koje vlast smatra takvima. L. T.] iz radničke klase i ostalih trudbeničkih slojeva udružuju se u komunističkoj partiji... koja je rukovodeći instrument svih trudbeničkih organizacija, kako društvenih tako i državnih.« Ta nevjerojatno iskrena formulacija koja je ušla čak i u tekst ustava ruši svaku fikciju političke uloge »društvenih organizacija«, tih podružnica birokratske tvrtke.
No ako nema stranačke borbe, možda će razne frakcije u jednoj postojećoj Partiji doći do riječi na demokratskim izborima? Jednom francuskom novinaru koji ga je pitao o grupacijama u rukovodećoj partiji Molotov je odgovorio: »Bilo je pokušaja da se u Partiji stvore frakcije... ali otprije nekoliko godina situacija se u tome potpuno promijenila. Komunistička partija danas je doista jedinstvena.« Najbolji su dokaz za to neprestane čistke i koncentracioni logori! U svjetlu MolotovIjeva komentara demokratski mehanizam savršeno je jasan. »Što je ostalo od oktobarske revolucije — pita Victor Serge — ako je svaki građanin koji se usudi postaviti bilo kakav zahtjev ili iznijeti bilo kakvo kritičko mišljenje osuđen na tamnicu? Što onda vrijedi tajno glasovanje?« I Hitler je uveo tajno glasovanje.
Teoretska umovanja reformatora o odnosima klasa i Partije nategnuta su dozlaboga. Ne radi se ovdje o sociologiji, nego je riječ o materijalnim interesima. Vladajuća partija u SSSR-u politički je stroj birokracije koja drži monopol i koja ima što izgubiti ali više ništa prigrabiti. »Pogodno tlo« čuva ona za sebe.
U zemlji gdje se lava revolucije još nije ohladila, povlašteni se osjećaju neugodno kao tat početnik koji je netom ukrao zlatan sat. Sovjetski rukovodeći krugovi osjećaju pred masama pravi buržoaski strah. Staljin teoretski opravdava sve veće povlastice pozivajući se na Kominternu i brani sovjetsku aristokraciju koncentracionim logorima. Da bi se sistem mogao održati, Staljin od vremena do vremena mora stati na stranu »naroda«, dakako uz prešutni pristanak birokracije. Na tajno glasovanje morao je pristati kako bi barem donekle očistio državni aparat od nezasitne korupcije.
Još 1928. Rakovski je prilikom izbijanja gangsterskih afera u krugovima aristokracije, o kojima je i javnost bila obaviještena, napisao: »Ono što je u toj poplavi skandala najkarakterističnije i najopasnije to je oportunizam masa koji je kod komunista još uočljiviji nego kod izvanpartijaca... što zbog straha pred moćnicima, što iz političke ravnodušnosti, mase ili nisu prosvjedovale ili su se zadovoljile gunđanjem.« Za osam godina što su odonda protekle stanje se vrlo pogoršalo. Korupcija vladajućeg aparata što izbija na svakom koraku danas je tolika da je ugrozila i sam opstanak države, i to ne države kao instrumenta socijalističkog preobražaja društva nego kao izvorišta vlasti, prihoda i povlastica rukovodilaca. Staljin nije mogao potpuno zatajiti da je i to jedan od razloga reforme. »Među našim ustanovama imade ih dosta — izjavio je gospodinu Howardu — koje slabo rade... Tajno glasovanje bit će u rukama stanovništva neka vrsta poticaja za organe vlasti koji slabo funkcioniraju.« Zanimljivo priznanje: pošto je vlastitim rukama stvorila socijalističko društvo, birokracija odjedanput osjeća potrebu za... poticajem. I to je razlog za ustavnu reformu! Ali postoji još jedan, isto tako važan razlog.
Likvidacijom sovjeta, birokracija utapa radničku klasu u mnoštvu pučanstva. Točno je da su sovjeti već odavno izgubili svaku političku važnost, ali zaoštravanjem društvenih suprotnosti i buđenjem nove generacije mogli bi opet oživjeti. Osobito su u tome opasni gradski sovjeti u čijem radu sudjeluju omladinci, uglavnom mladi komunisti koji se ne zadovoljavaju bilo čime. U gradskim središtima suprotnost između raskoši i bijede uočljivija je nego na selu. Zato je glavna briga sovjetskih aristokrata da se oslobode sovjeta radnika i crvenih vojnika. Puno je lakše obračunavati s nezadovoljstvom raspršenog sela, čak je moguće iskoristiti kolhoznike u borbi protiv gradskih radnika. Nije birokracija samo jedanput našla na selu oslonac protiv grada.
Jedino što je u novom ustavu načelno važno i što ga uistinu stavlja iznad najdemokratskijih buržoaskih ustava, to je opširno ponavljanje temeljnih dokumenata oktobarske revolucije. Sud o ekonomskim dostignućima koji ondje nalazimo iskrivljava zbilju zamagljujući je lažima i hvalisanjem. Sve što se odnosi na slobodu i demokraciju samo je cinizam i uzurpiranje.
Novi ustav znači velik korak natrag, napuštanje socijalističkih načela i vraćanje na buržoaska. Skrojen i sašiven po mjeri vladajuće klase, on se nalazi na povijesnoj liniji napuštanja revolucije u interesu Lige naroda, na liniji obnove sitnoburžoaske obitelji, zamjene milicija stalnom vojskom, ponovnog uvođenja činova i odlikovanja i produbljivanja nejednakosti. Potvrđujući »izvanklasni« apsolutizam, novi ustav stvara političke preduvjete za izrastanje nove posjedničke klase.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje