Lav Trocki
Izdana revolucija
U prethodnim poglavljima postavili smo pitanje: Kako je moguće da se rukovodeća skupina, unatoč svojim bezbrojnim pogreškama, uspjela domoći neograničene vlasti? Ili drugim riječima: kako objasniti raskorak između ideološke osrednjosti termidoraca i njihove materijalne moći? Na to pitanje možemo sada mnogo konkretnije i odlučnije odgovoriti. Sovjetsko društvo nije harmonično. Ono što je za jednu društvenu klasu ili sloj porok, za drugu je vrlina. Motrimo je sa stajališta socijalističkih oblika društva, birokracija nas zaprepaštava svojim protuslovljima i neskladom. S gledišta konsolidacije novih rukovodilaca, birokracija se, naprotiv, proglašava i te kako dosljednom.
Pomoć države imućnom seljaku (1923—1928) bila je smrtna opasnost po budućnost socijalizma. No birokracija je uz pomoć sitne buržoazije uspjela onemogućiti proletersku avangardu i uništiti boljševičku opoziciju. Ono što je sa stajališta socijalizma bila »zabluda«, sa stajališta interesa birokracije bila je čista dobit. Međutim, kad je kulak počeo i nju ugrožavati, okrenula se protiv njega. Panično istrebljivanje imućnih seljaka, koje je zahvatilo i srednjake, zemlja je platila skuplje nego invaziju strane vojske. Birokracija je sačuvala svoje pozicije. Pošto je porazila dojučerašnjeg saveznika, energično se bacila na stvaranje nove aristokracije. Je li to bila sabotaža socijalizma? Dakako, ali istodobno i učvršćenje vladajuće kaste.
Birokracija je slična svim vladajućim kastama po tome što je spremna zatvoriti oči pred najtežim pogreškama svojih šefova u općoj politici ako ovi zauzvrat vjerno brane njezine povlastice. Što su novi gospodari zabrinutiji, to više cijene nepoštedno gušenje svake prijetnje koja se diže protiv njihovih »teško« stečenih prava. To je jedini kriterij kojim se kasta skorojevića upravlja u odbiru svojih šefova. U tome je i Staljinova tajna.
Ali moć i neovisnost birokracije ne mogu rasti u nedogled. Ima povijesnih čimbenika koji su jači od maršala, pa čak i od generalnih sekretara. Racionalizacija privrede nezamisliva je bez točnog inventara. A inventar je nespojiv s birokratskom samovoljom. Sve oštrije suprotnosti između njezine apsolutne moći i razvoja proizvodnih snaga zemlje sile birokraciju da poradi na uspostavljanju stabilnog rublja koji će biti neovisan o »šefovima«. Tako je svojedobno apsolutistička monarhija postala nespojiva s razvojem buržoaskog tržišta. Monetarna računica nužno će izazvati otvoreniju borbu raznih slojeva stanovništva za raspodjelu nacionalnog dohotka. Visina nadnica, koja je za radnika u vrijeme potrošačkih karata bila tako reći nevažna, postaje danas čimbenik kapitalne važnosti. Time se automatski postavlja pitanje uloge sindikata. Imenovanja funkcionara, koja dolaze odozgo, nailazit će na sve jači otpor. Uz to valja znati da će radnik, radeći po komadu, nužno biti zainteresiran za uspješno upravljanje poduzećem. Tako se stahanovci sve češće tuže na nedostatke u organizaciji proizvodnje. Birokratskom nepotizmu koji poput pošasti hara u kadrovskoj politici i odlučuje o imenovanjima direktora, inženjera i industrijskog osoblja uopće, bit će sve manje mjesta. Zadrugarstvo i podržavljena trgovina danas su mnogo ovisniji o potrošaču nego nekada. Kolhozi i njihovi članovi navikavaju se da svoje odnose s državom izražavaju jezikom brojaka. Oni neće vječno trpjeti da im šalju administratore čije se jedino znanje često svodi na umješnost odobravanja mjesnim birokratima. Rubalj će unijeti više svjetla i u najtamnije područje dopuštenih i nedopuštenih prihoda. Novčani promet koji u ovoj politički potlačenoj zemlji postaje snažno sredstvo mobilizacije opozicionih snaga najavljuje zalaz »prosvijećenog« apsolutizma.
Progresivna uloga sovjetske birokracije poklapa se s razdobljem asimilacije. Zamašan posao oponašanja, presađivanja, prenošenja 1 usvajanja obavio se na terenu koji je pripravila revolucija. Dosad se nije postavljalo pitanje novatorstva na području tehnike, znanosti i umjetnosti. Po naredbi birokracije mogu se prema modelima uvezenim iz inozemstva podizati divovske tvornice uz trostruko višu cijenu od njihove stvarne vrijednosti. Ali što se ide dalje, to se problem kvalitete sve ozbiljnije postavlja, a kvaliteta poput sjene izmiče kontroli birokracije. Proizvodnja kao da nosi sivi pečat ravnodušnosti. U nacionaliziranoj privredi kvaliteta pretpostavlja demokraciju proizvođača i potrošača, slobodu kritike i inicijative, a sve je to nespojivo s totalitarnim režimom straha, laži i hvalospjeva.
Uz kvalitetu postavljaju se i druga, veća i složenija pitanja, koja možemo svrstati u rubriku pod nazivom »stvaralačka akcija u tehnici i kulturi«. Jedan drevni filozof tvrdio je da je rasprava majka svega. Gdje je sukob mišljenja nemoguć, ondje ne može biti stvaranja novih vrijednosti. Revolucionarna diktatura sama po sebi je strogo ograničenje slobode. I zato revolucionarna razdoblja nikad nisu povoljno vrijeme za kulturno stvaranje za koje istom krče i pripravljaju putove. Diktatura proletarijata tek kad prestaje biti diktaturom otvara ljudskom duhu sve šire vidokruge. Socijalistička civilizacija procvast će odumiranjem države. Taj jednostavan i neumoljiv zakon sadrži neopozivu osudu sadašnjeg sovjetskog poretka. Sovjetska demokracija nije ni moralni ni apstraktni politički zahtjev. Ona je za zemlju pitanje života ili smrti.
Kad nova država ne bi imala drugih interesa osim društvenih, odumiranje njezinih funkcija provodilo bi se postupice i neprimjetljivo. Ali država nije bestjelesan pojam. Specifične funkcije stvorile su specifične organe. Za birokraciju, gledanu u cjelini, nije toliko važna funkcija, koliko danak koji od nje ubire. Vladajuća kasta nastoji svim silama učvrstiti i ovjekovječiti organe prisile. Kako bi se održala na vlasti i sačuvala svoje prihode, ne štedi nikoga i ništa. Sto je tijek stvari za nju nepovoljniji, to su njezini postupci prema naprednim elementima u narodu okrutniji. Kao nekad Crkva katolička, tako je i ona »proglasila dogmu o svojoj nepogrešivosti u trenutku kad je započelo njezino propadanje. Samo, za razliku od Crkve, ona je svoju dogmu postavila na takav pijedestal o kakvu papa nije mogao ni sanjati.
Usprkos onome što je u njemu smiješno i nakazno, sve besramniji kult Staljina nužan je za održanje režima. Birokraciji je potreban jedan vrhovni i nepovredivi sudac, neka vrsta prvog konzula, kad već nema cara, i ona je podigla čovjeka koji najbolje odgovara njezinim težnjama za dominacijom. Sefova »čvrstina« kojoj se toliko dive knjiški diletanti na Zapadu samo je rezultanta kolektivnog pritiska što ga provodi jedna kasta spremna za svoju obranu na sve. Svaki funkcionar zastupa uvjerenje da je »država on«. Svaki od njih pronalazi sebe u Staljinu. U svakom od njih Staljin nazire odraz svoga duha. Staljin je oličenje birokracije, i u tom se sastoji njegova politička osoba.
Cezarizam, ili u svom buržoaskom obliku bonapartizam, javlja se u povijesti kad ogorčena borba dvaju protivnika postavi vlast iznad naroda i osigura vladajućem krugu prividnu neovisnost u odnosu prema klasama, ostavljajući mu zapravo samo toliko slobode koliko je nužno potrebno za obranu povlaštenih. Staljinski režim koji se postavio iznad jednog politički nerazvijenog društva i koji se, ukinuvši svaku kontrolu, oslanja na policiju i časnički stalež, znači nesumnjivo jednu varijantu bonapartizma novog tipa bez presedana u povijesti. Cezarizam se rodio u društvu utemeljenom na robovanju, koje su potresale duboke unutarnje borbe. Bonapartizam je bio jedan od sredstava kapitalističkog poretka u razdobljima krize. Staljinizam je jedna od njegovih zanimljivih varijanti kojoj je baza radnička država razdirana antagonizmom između organizirane i naoružane sovjetske birokracije i razoružanih radnih masa.
Kao što se pokazalo u povijesti, bonapartizam je vrlo uspješno umio prilagoditi svojim ciljevima opće pravo glasa, pa čak i tajno glasovanje. Plebiscit je jedan od njegovih demokratskih atributa. Građane od vremena do vremena pozivaju glasovati za šefa ili protiv njega, a dok glasuju osječaju na sljepoočici hladan dodir revolverske cijevi. Od vremena Napoleona III, koga bi danas smatrali pravim provincijskim diletantom, plebiscitarna tehnika nevjerojatno je uznapredovala. Novi sovjetski sastav kojim se uvodi plebiscitarni bonapartizam savršenstvo je sistema.
Uzrok sovjetskom bonapartizmu treba u krajnjoj liniji tražiti u zakašnjenju svjetske revolucije. Isti je uzrok Doveo i do pobjede fašizma u kapitalističkim zemljama. Tu dolazimo do jednog u prvi mah neočekivanog zaključka, no koji će se pokazati apsolutno točnim. Naime, birokratsko gušenje sovjetske demokracije i porazi koje je pretrpjela demokracija u drugim zemljama, posljedica su sporosti kojom svjetski proletarijat ostvaruje zadaću koju mu je označila povijest. Unatoč dubokim razlikama u društvenim temeljima, staljinizam i fašizam simetrične su pojave. Oni su u mnogočemu zapanjujuće slični. Izbijanje snažnog revolucionarnog pokreta u Europi uzdrmalo je fašizam, ali istodobno i sovjetski bonapartizam. Staljinova birokracija ima sa svojega stajališta pravo kad okreće leđa internacionalnoj revoluciji. Na to je tjera nagon za samoodržanjem.
U počecima sovjetskog poretka Partija je služila kao protuteža birokraciji. Ova je upravljala državom, a Partija ju je kontrolirala. Strogo pazeći da nejednakost ne prijeđe granice nužnoga, Partija se neprestano nalazila u otvorenoj ili prikrivenoj borbi s birokracijom. Povijesna uloga Staljinove skupine sastojala se u tome da dokrajči to dvojstvo podređivanjem Partije svojim biroima i fuzioniranjem partijskih i državnih biroa. Tako je nastao sadašnji totalitarni režim. Staljin je izvojevao pobjedu zahvaljujući sudbonosnoj usluzi koju je učinio birokraciji.
U prvih deset godina lijeva opozicija borila se isključivo za ideološko osvajanje Partije, ne ulazeći u bitku za vlast. Njezina je parola bila: reforma, a ne revolucija. Već onda je birokracija bila spremna na državni udar kako bi se obranila od demokratske reforme. Kad se 1927. sukob zaoštrio, Staljin je, okrenuvši se u Centralnom komitetu prema opoziciji, povikao: »Ove kadrove opozvat ćete samo građanskim ratom!« Porazi europskog proletarijata pretvorili su tu prijetnju u povijesnu želju. Borba za reformu prerasla je u borbu za revoluciju.
Spriječiti da nezadovoljstvo masa nađe jasan i određen politički izraz glavni je cilj neprestanih čistki u Partiji i u drugim sovjetskim organizacijama. Ali represijom ne možete ubiti misao, možete je samo potisnuti i prigušiti. Komunisti i izvanpartijci imaju dva uvjerenja: službeno i tajno. Doušništvo i inkvizicija razaraju društvo. Birokracija sve svoje protivnike proglašava neprijateljima socijalizma.
Služeći se sudskim krivotvorenjima toliko da je to postalo svakidašnji običaj, ona im pripisuje zločine kakvi god joj padnu na um. Pod prijetnjom smrti dobiva od slabih priznanja koje im sama diktira i kojima se zatim služi kako bi optužila one jače i odlučnije.
Komentirajući »najdemokratskiji ustav na svijetu« Pravda od 5. lipnja 1936. piše kako je bilo »neoprostivo glupo misliti« da su se unatoč likvidacija klasa »snage klasa neprijateljskih socijalizmu pomirile s porazom... Borba se nastavlja«. Koje su to »snage neprijateljskih klasa«? To su »ostaci kontrarevolucionarnih skupina, bjelogardijaca svih boja, a prije svega ostaci trockističko-zinovjevske varijante...« Nakon obvezatne optužbe za »špijunažu i terorističko-anarhističku djelatnost« (trockista i zinovjevaca!) Staljinovo glasilo obećava: »Mi ćemo i dalje čvrstom rukom uništavati neprijatelje naroda, ma kako se vješto kamuflirali.« Te prijetnje koje štampa svakodnevno ponavlja samo su slabi odjeci Gepeuove djelatnosti.
Neki Petrov, član Partije od 1918, borac u građanskom ratu, kasnije sovjetski agronom i desni opozionalac, koji je 1936. uspio pobjeći iz deportacije i prijeći u inozemstvo, piše u jednim novinama liberalne emigracije o »trockistima« ovako: »Lijevi elementi? Psihološki gledano, to su posljednji revolucionari. Pravi, vatreni. Nema u njih učmalog karijerizma, nema kompromisa. To su divni Ijudi. Ideje su im budalaste. Požar svijeta i slične maštarije...« U pitanje ideja nećemo ovdje ulaziti. Moralni sud koji je o lijevim elementima izrekao njihov desni protivnik govori spontano i rječito. A baš te »posljednje prave i vatrene revoIucionare« generali i pukovnici Gepeua optužuju za kontrarevoluciju u interesu imperijalizma.
Birokratska histerija što se razularila protiv boljševičke opozicije dobiva jasno političko značenje u trenutku ukidanja ograničenja prava što smo ih nekad propisali za osobe buržoaskog podrijetla. Pomirljive odredbe koje im olakšavaju pristup raznim službama i visokim školama proizlaze iz uvjerenja da je otpor bivših vladajućih klasa definitivno skršen i da je novi poredak neslomljiv. »Ta su ograničenja postala suvišna«, objasnio je Molotov na sjednici Izvršnog sovjeta u siječnju 1936. Istodobno se otkriva da se najgori »klasni neprijatelji« regrutiraju među ljudima koji su se cijelog života borili za socijalizam, počevši od najbližih Lenjinovih suradnika kao što su Zinovjev i Kamenjev. Za razliku od buržoazije, »trockisti«, prema riječima Pravde, postaju to »ogorčeniji« što se »orisi besklasnoga socijalističkog društva jasnije ocrtavaju«. Ta bezumna filozofija, nastala zbog potrebe da se nove situacije opravdaju starim formulama, ne može sakriti istinu o kretanju društvenih antagonizama. S jedne strane stvaranje »građana prvog reda« otvara put najambicioznijim izdancima buržoazije jer se birokracija ne izlaže nikakvoj opasnosti dajući im jednakost u pravima. S druge strane ta činjenica izaziva duboko i vrlo opasno nezadovoljstvo masa, osobito radničke mladeži. I to objašnjava kampanju protiv »trockističkih gmazova i furija«.
Oštrica diktature koja je nekad udarala po pristašama buržoaske obnove pogađa danas one koji ustaju protiv birokracije. Ne pogađa ona klasnog neprijatelja proletarijata, nego proletersku avangardu. Zbog dubokih promjena u funkcijama politička policija, koja se nekada sastojala od najodanijih i na žrtvu najspremnijih boljševika, pretvara se danas u najzatrovaniji element birokracije.
Termidorci progone revolucionare s mahnitom mržnjom kakvu u njima može izazvati samo onaj koji ih podsjeća na prošlost i prijeti im u budućnosti. Najodaniji i najodlučniji boljševici, cvijet Partije, nalaze se u zatvorima, u najzabačenijim krajevima Sibira i Srednje Azije, u bezbrojnim koncentracionim logorima. Ni ondje ne prestaju mučenja za opozicionalce koji su vječno izloženi premetačinama, blokadi pošte i gladi. Ženu otkidaju od muža da bi ih oboje slomili i prisilili na odreknuće. Ali ni odreknuće nije spas. Na prvi znak sumnje ili na prvu prijavu pokajnik biva dvostruko kažnjen. Pomoć zatočenicima drži se zločinom, čak i onda kad je šalju najbliži srodnici, a međusobno pomaganje proglašava se urotom.
U takvim uvjetima štrajk glađu jedino je obrambeno oružje koje preostaje progonjenima. Gepeu na to odgovara prisilnim hranjenjem ili ih naprosto pušta umrijeti. Tijekom posljednjih godina na stotine ruskih i stranih komunista natjerali su na smrtonosni štrajk glađu, strijeljali ih ili prisilili na samoubojstvo. U dvanaest proteklih godina vlada je više puta najavljivala konačno istrebljenje opozicije. Ali u »čistkama« koje su provedene posljednjih mjeseci 1935. i u prvom tromjesečju 1936. bilo je iz Partije isključeno na stotine tisuća komunista među kojima nekoliko desetaka tisuća »trockista«. Najaktivnije su odmah pohapsili, zatvorili ili otpremili u koncentracione logore. Sto se tiče ostalih, Staljin je u Pravdi naredio mjesnim vlastima da im ne daju posla. U zemlji gdje je država jedini poslodavac, takva mjera znači isto što i osuda na smrt glađu. Staro načelo: »Tko ne radi, ne jede«, prestalo je vrijediti. Umjesto njega izmislili su novo: »Tko se ne pokorava, ne jede.« Koliko je boljševika bilo isključeno, utamničeno, prognano i ubijeno počevši od 1923. tj. od godine koja označava početak bonapartističke ere, doznat ćemo istom kad se javnosti otvore arhivi Staljinove policije.[1] A koliko ih je u ilegalnosti doznat ćemo onoga dana kad se birokratski režim stane rušiti.
Što može značiti dvadeset ili trideset tisuća opozicionalaca u Partiji koja broji dva milijuna članova? Ali brojčani odnos tu nam ne kazuje mnogo. Dostatno je da se u jednom puku nađe deset revolucionara koji će raspaliti duhove i pridobiti ih za stvar naroda. Zato nije čudno što se štabovi smrtno boje malih ilegalnih skupina, pa čak i osamIjenih aktivista. Taj strah u kojem živi Staljinova birokracija objašnjava okrutnost njezinih progona i podlost njezinih kleveta.
Victor Serge, koji je u SSSR-u prošao kroz sve etape progona, donio je na Zapad strahovito svjedočanstvo o onima koje muče zbog odanosti revoluciji i zbog otpora što ga daju njezinim grobarima. On piše: »U tom mnoštvu žrtava i nezadovoljnika najbliža mi je jedna herojska manjina koja se ističe neprocjenjivim kvalitetama: energijom, dalekovidnošću ,odanošću boljševizmu velike epohe. Njih je nekoliko tisuća, a sve su to stari komunisti, drugovi Lenjina i Trockoga, graditelji sovjetskih republika iz vremena kad su sovjeti još postojali. Oni se bore protiv unutarnjeg raspadanja režima pozivajući se na načela socijalizma i brane kako mogu a danas to mogu samo spremnošću na sve muke i žrtve prava radničke klase...
Zatvorenici će izdržati koliko god bude trebalo, izdržat će do kraja, pa makar i ne vidjeli kako se nad revolucijom diže novo sunce. Revolucionara na Zapadu mogu na njih računati: plamen će se održavati, makar i u tamnicama. I oni računaju na vas. Vi ih morate, mi ih moramo braniti da bismo obranili radničku demokraciju u svijetu, da bismo diktaturi proletarijata povratlii njezino oslobodilačko lice, a SSSR-u njegovu moralnu veličinu i povjerenje radnika...«
Razmišljajući o pitanju odumiranja države, Lenjin je između ostalog napisao da postepeno navikavanje na pravila i zakone zajednice može odstraniti svaku potrebu za prisilom »ako ništa ne izaziva negodovanje, prosvjed i pobunu, tako da ne može biti razloga za represiju«. Sve je u tom ako. Sadašnji poredak u SSSR-u na svakom koraku izaziva revolt koji je to bolniji što ne smije slobodno izbiti. Birokratija nije samo aparat prisile nego i stalni uzrok izazova. Već samo postojanje pohlepne, lažljive i cinične kaste gospodara mora izazvati prigušenu pobunu. Poboljšanje materijalnog položaja ne može radnika izmiriti s vlašću. Podižući njegov dostojanstvo i otvarajući njegovu misao pitanjima opće politike, ono naprotiv pripravlja tlo za sukob s rukovodiocima.
Nezamjenjivi »šefovi« rado ponavljaju kako je potrebno »učiti«, »usvajati tehniku«, »obrazovati se« i silne lijepe stvari. Ali sami su neznalice, neobrazovani, ništa ozbiljno ne uče, sirovi su i nepošteni, pa je zato njihovo tutorstvo nad cjelokupnim društvom, neka se radi o komandiranju nad rukovodiocima ili skladateljima, još nepodnošljivije. Ako se ne oslobodi ponizujućeg robovanja toj kasti uzurpatora, narod se nikad neće vinuti do više kulture.
Hoće li funkcionar progutati radničku državu ili će radnička klasa onemogućiti funkcionara i učiniti ga neškodljivim? O tom pitanju ovisi sudbina SSSR-a. Većina radnika već je sada neprijateljski raspoložena prema birokraciji, a seljačke mase mrze je pravom plebejskom mržnjom. Ako radnici, suprotno od seljaka, tako reći i ne započinju borbu, prepuštajući selo njegovim zabludama i nemoći, to nije samo zbog straha pred odmazdom nego zato što se boje da će otvoriti put obnovi kapitalizma. Uzajamni odnosi između države i radničke klase mnogo su složeniji nego što to zamišIjaju primitivni »demokrati«. Bez planske ekonomije SSSR bio bi bačen za nekoliko desetaka godina unatrag. Provodeći plansku ekonomiju birokracija još obavlja potrebnu funkciju. Ali ona to čini na takav način da pripravlja miniranje samoga sistema i ugrožava sve tečevine revolucije. Radnici su realisti. Ne zavaravajući se glede rukovodeće kaste, ili u najmanju ruku onih slojeva te kaste koje bolje poznaju, oni u njoj zasad vide čuvaricu jednog dijela vlastitih dostignuća. Čim nazru mogućnost da krenu dalje bez nje, nepoštena, bezobrazna i sumnjiva čuvarica naći će se pred vratima. Ali za to treba da na Istoku ili na Zapadu sine revolucionarni bljesak.
Prestanak svake vidljive političke borbe prijatelji i agenti Kremlja prikazuju kao »stabilizaciju« poretka. No to je u zbilji samo privremena stabilizacija birokracije, jer je nezadovoljstvo naroda silom potisnuto. Mladoj generaciji najnepodnošljiviji je jaram »prosvijećenog« apsolutizma« koji je uostalom više apsolutan nego prosvijećen... Sve strašnija budnost birokracije pred svakim nagovještajem slobodnije misli i sve odvratnije kađenje od same providnosti poslanom »šefu« rječito govore o rascjepu između države i društva, a istodobno i o pogoršanju unutarnjih suprotnosti koje u traženju izlaza što će ga sigumo naći provode sve jači pritisak na unutarnje stijenke države.
Atentati na predstavnike vlasti često imaju veliko simptomatično značenje koje nam omogućava (donijeti sud o stanju u zemlji. Najjačeg odjeka imala je ubojstvo Kirova, spretnog i besavjesnog lenjingradskog diktatora, tipičnog predstavnika svoga staleža. Same od sebe, terorističke su akcije nemoćne da sruše birokratsku oligarhiju. Neka se birokrat kao pojedinac i boji revolvera, ali birokracija kao cjelina uspješno iskorištava terorizam da opravda vlastita nasilja i optuži svoje političke protivnike (afera Zinovjev-Kamenjev i ostale) . Individualni terorizam je oružje nestrpljivih ili očajnih osamljenika od kojih mnogi pripadaju mladoj birokratskoj generaciji. Ali politički zločini upozoravaju da je atmosfera nabijena elektricitetom i navještavaju krizu.
Donoseći novi ustav, birokracija pokazuje da osjeća opasnost i da joj se kani suprotstaviti. No često se odgađa da birokratska diktatura, tražeći izlaz u reformama s »liberalnim pretenzijama«, postigne upravo suprotno i oslabi vlastitu snagu. Novi ustav koji s jedne strane odiše bonapartizmom, s druge strane daje poluzakonitu mogućnost za borbu protiv bonapartizma. Izborno suparništvo raznih klika može postati ishodište političkih borbi. Ono što je zamišljeno kao poticaj za »organe vlasti koji slabo funkcioniraju«, može se Iako okrenuti protiv bonapartizma. Prema svim znacima možemo s pravom pretpostaviti da će događaji nužno prouzročiti sukobe između birokratske oligarhije i narodnih snaga koje jačaju i rastu razvojem kulture. Ta kriza ne može naći izlaza u miroIjubivom rješenju. Nikad đavo nije grizao nokte iz vlastitog zadovoljstva. Sovjetska birokracija neće napustiti svoje pozicije bez borbe. Zemlja očigledno ide u susret revoluciji.
S obzirom na socijalnu diferencijaciju funkcionara, otpor rukovodilaca energičnom pritisku masa bit će možda slabiji nego što se pretpostavlja. No o tome možemo samo nagađati. U svakom slučaju birokracija se može ukloniti samo revolucionarnim putem, a to će kao i uvijek biti uz cijenu žrtava, no njih će biti to manje što će mase energičnije i smjelije nastupiti. Pripraviti tu akciju i staviti se na čelo masa u povoljnijoj povijesnoj situaciji, glavna je zadaća sovjetske sekcije IV internacionale, premda je ona danas još malobrojna i prisiljena živjeti u ilegalnosti. Ali ilegalnost jedne partije ne znači i njezino nepostojanje; to je samo jedan od teških oblika njezina opstanka. Represija se može pokazati vrlo efikasnom protiv klase koja silazi s povijesne pozornice. Revolucionarna diktatura od 1917. do 1923. potpuno je to dokazala. Ali uporaba nasilja protiv revolucionarne avangarde neće spasiti kastu koja se preživjela, dakako uz pretpostavku da SSSR ima budućnost.
Revolucija koju birokracija sprema protiv same sebe neće biti socijalna kao što je bila u Iistopadu 1917. Ovaj put neće se mijenjati ekonomski temelji društva niti će jedan oblik vlasništva zamijeniti drugi. U povijesti je osim socijalnih revolucija, koje su feudalizam zamijenile buržoaskim poretkom, bilo i političkih revolucija koje su, me dirajući u ekonomske temelje društva, rušile stare vladajuće formacije (1830. i 1848. u Francuskoj, veljače 1917. u Rusiji). Obaranje bonapartističke kaste imat će nužno duboke društvene posljedice, ali neće izlaziti iz okvira političkog preobražaja.
Prvi put u povijesti postoji država koja je ponikla iz radničke revolucije. Etape kojima mora proći nisu nigdje zapisane. Doduše teoretičari i graditelji SSSR-a nadali su se da će elastični i jasni sistem sovjeta omogućiti državi da se preobražava, razrješava i odumire postupice i miroljubivim putem, prema tome kako će društvo ostvarivati svoj ekonomski i kulturni razvoj. Zbilja se pokazala složenijom od teorije. Prvu socijalističku revoluciju morao je provesti proletarijat jedne zaostale zemlje. On će vjerojatno tu povijesnu povlasticu platiti još jednom revolucijom koja će se dići protiv birokratskog apsolutizma. Program te druge revolucije ovisit će o trenutku kad bude izbila, o stupnju na kojem će se tada nalaziti zemlja, a ponajviše o međunarodnoj situaciji. Bitni elementi nove revolucije, koji se već danas dostatno jasno ocrtavaju, opširno su izneseni na stranicama ove knjige: to su objektivni zaključci analize suprotnosti sovjetskog poretka.
Nije riječ o tome da se jedna rukovodeća klika zamijeni drugom. Potrebno je promijeniti metode upravljanja ekonomijom i kulturom. Birokratska samovolja treba da prepusti mjesto sovjetskoj demokraciji. Pravo na kritiku i istinska biračka sloboda nužni su uvjeti za razvoj zemlje. Pod time razumijevamo i obnovu slobode sovjetskih partija, počevši od boljševičke, a također i preporod sindikata. U privredi demokracija će uvjetovati potpunu reviziju planova u interesu radnika. Slobodna diskusija o privrednim pitanjima smanjit će opće troškove do kojih dolazi zbog pogrešaka i krivudanja birokracije. Izgradnja radničkih stanova imat će prvenstvo nad javnim objektima kao što su nova kazališta, Palača Sovjeta ili raskošna podzemna željeznica koja je sagrađena s namjerom da se zadivi svijet. »Buržoaske norme raspodjele« bit će svedene na omjere koje zahtijeva stroga nužda da ih postupice, usporedo s porastom društvenog bogatstva, ustupile mjesto socijalističkoj jednakosti. Činovi će biti odmah ukinuti, a odlikovanja će se naći u kutijama gdje obično odlažemo nevažne sitnice. Mladež će moći slobodno disati, iznositi kritička mišljenja, pogriješiti, prevariti se i sazrijeti. Znanost i umjetnost zbacit će lance kojima su ih okovali. Vanjska politika nastavit će tradiciju revolucionarnog internacionalizma.
Sudbina oktobarske revolucije danas je više nego ikada vezana za sudbinu Europe i svijeta. Problemi SSSR-a riješit će se na Iberskom poluotoku, u Francuskoj i Belgiji. U času kad ova knjiga bude objavljena, situacija će biti mnogo jasnija nego danas, dok pod Madridom bjesni građanski rat.
Ako sovjetska birokracija svojom perfidnom politikom »narodnog fronta« uspije osigurati pobjedu reakcije u Francuskoj i španjolskoj — a Komunistička internacionala zdušno radi u tom smislu — SSSR će se naći na rubu ponora i u zemlji će prije doći do buržoaske kontrarevolucije nego do ustanka radnika protiv birokracije. No, ako unatoč sabotaži reformista i »komunističkih« vođa proletarijat na Zapadu prokrči put do vlasti, u povijesti SSSR-a otvorit će se novo poglavlje. Prva revolucionarna pobjeda u Europi djelovat će na sovjetske mase poput električnog udara, probudit će ih, podići njihov slobodarski duh i oživjeti tradicije 1905. i 1917. Ona će za IV internacionalu biti isto toliko važna koliko je za III internacionalu bila važna oktobarska revolucija. Za prvu radničku državu, za budućnost socijalizma to je jedini put spasa.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje
[1] Buharin, Jagoda, Kamenjev, Bela Kun, Radek, Rakovski, Rikov, Sosnovski, Tuhačevski i Zinovjev, da navedemo samo protivnike Trockoga spomenute u ovoj knjizi, pogubljeni su ili pomrli u progonstvu. Ordonikidze i Tomski počinilli su samoubojstvo.