Vladimir Ilič Lenjin
Država i revolucija
Poznato je da je Marx nekoliko mjeseci prije Komune, u jesen 1870. godine, opominjao pariske radnike, dokazujući im da bi pokušaj obaranja vlade bila prosto glupost očajanja. Ali kada je u martu 1871. godine radnicima bio nametnut odlučni boj i oni ga prihvatili, kada je ustanak postao činjenicom, Marx je s najvećim ushićenjem pozdravio proletersku revoluciju, bez obzira na loše predznake. Marx nije zapeo na pedantnom osuđivanju »preuranjenog« pokreta, kao žalosno poznati ruski renegat marksizma Plehanov, koji je u novembru 1905. godine pisao u duhu obodravanja borbe radnika i seljaka, a poslije decembra 1905. godine derao se liberalski: »nije se trebalo laćati oružja«.
Međutim, Marx se nije samo ushićavao heroizmom komunara, koji su, po njegovim riječima, »jurišali na nebo«. On je u masovnom revolucionarnom pokretu, makar ovaj i ne postigao cilja, vidio historijsko iskustvo od ogromne važnosti. Izvjestan korak naprijed svjetske proleterske revolucije, praktički korak, važniji od stotine programa i razmišljanja. Analizirati to iskustvo, izvući iz njega taktičke pouke, provjeriti na osnovu njega svoju teoriju — eto kako je Marx postavio svoju zadaću.
Jedini »ispravak« »Komunističkog manifesta«, koji je Marx smatrao nužnim bio je učinjen na osnovi revolucionarnog iskustva pariskih komunara.
Posljednji predgovor novom njemačkom izdanju »Komunističkog manifesta«, koji su potpisala oba njegova autora, datiran je sa 24. juna 1872. godine. U tom predgovoru Marx i Engels vele, da je program »Komunističkog manifesta« »sada mjestimično zastario«.
.. . . »Naročito je, kažu oni, Komuna pružila dokaz da ,,radnička klasa ne može jednostavno da preuzme gotovu državnu mašinu i da je stavi u pokret za svoje vlastite ciljeve”« ...
Riječi u dvojnim navodnicima u ovom citatu autori su uzeli iz Marxovog djela »Građanski rat u Francuskoj«.
Dakle, jednu osnovnu i glavnu pouku Pariske komune Marx i Engels smatrali su tako izvanredno važnom da su je unijeli kao bitni ispravak »Komunističkog manifesta«.
Vrlo je karakteristično da su baš taj bitni ispravak unakazili oportunisti, i njen smisao, sigurno, nije poznat devetorici od deset, ako ne i devedesetidevetorici od sto čitalaca »Komunističkog manifesta«. Podrobno ćemo govoriti kasnije o tom unakazivanju, u glavi specijalno posvećenoj unakazivanjima. Zasad je dovoljno primijetiti da se obično, vulgarno »shvaćanje« čuvenog Marxovog stava, koji smo naveli, sastoji u tome da u njemu Marx, tobože, podvlači ideju polaganog razvitka nasuprot osvajanju vlasti i tome slično.
Ustvari, uprav o je obrnuto. Marxova misao sastoji se u tome, da radnička klasa mora slomiti, razbiti »gotovu državnu mašinu«, a ne zadovoljiti se naprosto njezinim osvajanjem.
12. aprila 1871. godine, t. j. baš u vrijeme Komune, Marx je pisao Kugelmannu:
»Ako pogledaš u posljednju glavu moga »18-og brumaira« vidjet ćeš da ja objavljujem kao slijedeći pokušaj francuske revolucije: razbijanje (kurziv Marxov; u njemačkom originalu stoji zerbrechen) birokratsko-vojne mašine, a ne njeno predavanje iz jednih ruku u druge, kako je bilo do sada, i upravo u tome i jest prethodni uslov svake doista narodne revolucije na kontinentu. Upravo u tome se i sastoji pokušaj naših herojskih pariskih drugova« (str. 709. u »Neue Zeit«, XX., 1., god. 1901.—1902.). (Marxova pisma Kugelmannu izdana su na ruskom najmanje dva puta, jedno izdanje pod mojom redakcijom i s mojim predgovorom).
U tim riječima: »razbiti birokratsko-vojnu državnu mašinu« kratko je izražena glavna pouka marksizma po pitanju zadataka proletarijata u revoluciji i odnosu na državu. I baš ta pouka ne samo što je potpuno zaboravljena, nego je od strane vladajućeg, kauckijanskog »tumačenja« marksizma i direktno izvitoperena!
Što se tiče Marxovog pozivanja na »18-ti brumaire«, mi smo prije naveli u potpunosti odgovarajuće mjesto.
Interesantno je naročito istaći dva mjesta u navedenom Marxovom rasuđivanju. Prvo, on svoj zaključak ograničava na kontinenat. To je bilo razumljivo 1871. godine, kad je Engleska bila još uzor čisto kapitalističke zemlje, ali bez soldateske i u znatnoj mjeri bez birokracije. Zbog toga je Marx isključivao Englesku, gdje se revolucija, i čak narodna revolucija, zamišljala i bila tada moguća bez prethodnog uslova razaranja »gotove državne mašine«.
Sada, 1917. godine, u epohi prvog velikog imperijalističkog rata, ovo Marxovo ograničenje otpada. I Engleska i Amerika, najveći i posljednji — u čitavom svijetu — predstavnici anglo-saksonske »slobode« u smislu nepostojanja soldateske i birokratizma, skljokale su se potpuno u općeevropsko krvavo blato birokratsko-vojnih ustanova koje sve sebi podčinjavaju, čiji teret sve davi. Sada je i u Engleskoj i u Americi »prethodni uslov svake doista narodne revolucije« lomljenje, razaranje »gotove« (izgrađene tamo od 1914.-—1917. godine do »evropskog«, opće imperijalističkog savršenstva) »državne mašine«.
Drugo, naročitu pažnju zaslužuje vanredno duboka Marxova primjedba, da je razaranje birokratsko-vojne državne mašine »prethodni uslov svake doista narodne revolucije«. Ovaj pojam »narodne« revolucije izgleda čudan u Marxovim ustima, i ruski plehanovci i menjševici, ti sljedbenici Struvea, koji žele da se smatraju marksistima, mogli bi, možda, objaviti da se Marxu ovaj izraz »omakao«. Oni su marksizam sveli na tako bijedno liberalno izvrtanje da za njih ništa osim suprotstavljanja buržoaske i proleterske revolucije, ne postoji — pa i to suprotstavljanje shvaćaju krajnje neživim.
Ako, primjera radi, uzmemo revoluciju XX. vijeka, onda, naravno, moramo i portugalsku i tursku revoluciju priznati kao buržoaske. Ali »narodna« nije bila ni jedna ni druga, jer masa naroda, njegova ogromna većina nije ni u jednoj ni u drugoj revoluciji samostalno, sa svojim vlastitim ekonomskim i političkim zahtjevima primjetno istupila. Naprotiv, ruska buržoaska revolucija 1905.—1907. godine, iako u njoj nije bilo tako »sjajnih uspjeha«, kakve je povremeno bilježila portugalska i turska, bila je nesumnjivo »istinska narodna« revolucija,, jer u njoj je masa naroda, njegova većina, jer u njoj su najdublje društvene »nizine«, pridavljene ugnjetavanjem i eksploatacijom, ustajale samostalno, udarile na cijeli tok revolucije pečat svojih zahtjeva, svojih pokušaja da na svoj način grade novo društvo na mjesto staroga koje su rušile.
U Evropi 1871. godine, ni u jednoj zemlji na kontinentu proletarijat nije činio većinu stanovništva. »Narodna« revolucija, koja bi pokrenula doista većinu, mogla je biti samo ona koja bi obuhvatila i proletarijat i seljaštvo. Obje ove klase su i činile tada »narod«. Obje ove klase ujedinjene su time što ih ugnjetava, davi, eksploatira »birokratsko-vojna državna mašina«. Slomiti tu mašinu, razbiti je, to je pravi interes »naroda«, njegove većine, radnika i većine seljaka, to je »prethodni uslov« slobodnog saveza siromašnih seljaka i proletera, a bez takvog saveza nesigurna je demokracija i nemoguć socijalistički preobražaj.
Kao što je poznato, takvom savezu krčila je sebi put Pariska komuna, ali nije postigla cilja zbog niza uzroka unutarnjeg i vanjskog karaktera.
Prema tome, govoreći o »doista narodnoj revoluciji«, Marx je, niukoliko ne zaboravljajući osobitosti sitne buržoazije (o njima je on govorio mnogo i često), strogo uzimao u obzir stvaran odnos klasa u većini kontinentalnih država Evrope u 1871. godini. S druge strane, on je utvrdio da »razbijanje« državne mašine zahtijevaju interesi i radnika i seljaka, da ih to ujedinjuje, stavlja pred njih zajednički zadatak: da uklone »parazita« i da ga zamijene nečim novim.
A čime zapravo?
Na ovo pitanje Marx je 1847. godine, u »Komunističkom manifestu« davao odgovor još sasvim apstraktan, točnije, odgovor koji je pokazivao zadatke, ali ne i način kako da se riješe. Zamijeniti je »organiziranjem proletarijata u vladajuću klasu«, »osvojenjem demokracije« — takav je bio odgovor »Komunističkog manifesta«.
Ne padajući u utopiju, Marx je od iskustva masovnog pokreta čekao odgovor na to kakve će konkretne forme dobiti ta organizacija proletarijata kao vladajuće klase, na koji će se način ta organizacija uskladiti s najpunijim i najdosljednijim »osvojenjem demokracije«.
Iskustvo Komune, ma kako da je ono bilo malo, Marx najpažljivije analizira u »Građanskom ratu u Francuskoj«. Navest ćemo najvažnija mjesta iz tog djela:
U XIX. vijeku, vodeći porijeklo iz srednjeg vijeka, razvila se »centralizirana državna vlast sa svojim svuda prisutnim organima: stajaćom vojskom, policijom, birokracijom, svećenstvom, sudskim staležom«. S razvitkom klasne suprotnosti između kapitala i rada »državna vlast dobivala je sve više i više karakter javne sile za ugnjetavanje radničke klase, karakter mašine klasne vladavine. Poslije svake revolucije, koja označava izvjestan napredak klasne borbe, čisto ugnjetački karakter državne vlasti ispoljava se sve otvorenije i otvorenije«. Državna vlast poslije revolucije od 1848. —1849. godine postaje »nacionalno oruđe rata kapitala protiv rada«. Drugo carstvo to utvrđuje.
»Bitna suprotnost carstva bila je Komuna«. »Ona je bila određena forma« »takve republike koja je imala ukloniti ne samo monarhijsku formu klasne vladavine, nego i samu klasnu vladavinu«
U čemu je bila ta »određena« forma proleterske, socijalističke republike? Kakva je bila država koju je ona počela da izgrađuje?
»Prvi dekret Komune bio je ... uništenje stajaće vojske i njena zamjena naoružanim narodom« ...
Taj zahtjev stoji danas u programima svih partija koje žele da se nazivaju socijalističkim. Ali koliko vrijede njihovi programi najbolje se vidi iz držanja naših esera i menjševika, koji su se u praksi, upravo poslije revolucije od 27. februara, odrekli da provedu u život taj zahtjev!
... »Komuna je bila sastavljena od gradskih odbornika izabranih na osnovu općeg prava glasa u raznim rajonima Pariza. Oni su bili odgovorni i u svako doba smjenjivi. Većina njih, naravno, bili su radnici ili priznati predstavnici radničke klase...«
... »Policija, koja je dotle bila oruđe centralne vlade, odmah je lišena svih svojih političkih funkcija i pretvorena u odgovoran i u svako doba smjenjiv organ Komune... Isto tako i činovnici svih ostalih grana uprave ... Počevši od članova Komune pa na niže, javna služba morala se vršiti za radničku nadnicu. Sve povlastice i novčani izdaci na reprezentaciju državnih velikodostojnika iščezli su zajedno s tim velikodostojnicima.. . Pošto je odstranila stajaću vojsku i policiju, ta oruđa materijalne sile stare vlade, Komuna se odmah latila toga da slomi oruđe duhovnog ugnjetavanja, moć popova... Sudije su izgubili prividnu nezavisnost... u buduće su morali biti javno birani, odgovorni i smjenjivi« ...
Dakle, razbijenu državnu mašinu Komuna kao da je zamijenila »samo« punijom demokracijom: uništenje stajaće vojske, puna izbornost i smjenjivost svih službenika. Ali ustvari to »samo« označava divovsko smjenjivanje jednih ustanova ustanovama načelno druge vrste. Ovdje se baš vidi jedan od slučajeva »pretvaranja kvantiteta u kvalitet«: demokracija, provedena najpunije i najdosljednije kako se samo zamisliti može, pretvara se iz buržoaske demokracije u proletersku, iz države (= naročite sile za ugnjetavanje određene klase) u nešto što zapravo i nije država.
Ugnjetavati buržoaziju i gušiti njen otpor još uvijek je potrebno. Za Komunu to je bilo naročito potrebno, i jedan od uzroka njenog poraza leži u tome što je ona to radila nedovoljno odlučno. Ali organ ugnjetavanja ovdje je već većina stanovništva, a ne manjina, kako je to bilo i u ropstvu, i u kmetstvu, i u najamnom ropstvu. A pošto većina naroda sama ugnjetava svoje ugnjetače, onda »naročita sila« za ugnjetavanje više nije potrebna! U tom smislu država počinje da izumire. Mjesto naročitih ustanova povlašćene manjine (povlašćeno činovništvo, komandni kadar stajaće vojske), sama većina može to neposredno da vrši, a ukoliko samo izvršavanje funkcija državne vlasti postaje više svenarodnim, utoliko manje postoji potreba za tom vlašću.
U tom smislu naročito je značajna mjera Komune koju Marx podvlači: ukidanje svih izdataka na reprezentaciju, svih novčanih povlastica činovnika, svođenje plaće službenim licima na »radničku nadnicu«. Ovdje se najočiglednije pokazuje prijelom — od demokracije buržoaske k demokraciji proleterskoj, od demokracije ugnjetačke k demokraciji ugnjetenih klasa, od države kao »naročite sile« za ugnjetavanje određene klase k ugnjetavanju ugnjetača općom silom većine naroda, radnika i seljaka. I baš u toj, veoma očiglednoj — u pitanju o državi, možda, najvažnijoj — točci Marxove pouke su najviše zaboravljene! U popularnim komentarima — a njima se ni broja ne zna — o tome se ne govori. To je »uobičajeno« prešutkivati kao zastarjelu »naivnost«, baš kao što su kršćani, kad je kršćanstvo postalo državnom religijom, »zaboravili« »naivnosti« prvobitnog kršćanstva s njegovim demokratsko-revolucionarnim duhom.
Snižavanje plaća visokim državnim činovnicima izgleda »naprosto« zahtjev naivnog, primitivnog demokratizma. Jedan od »osnivača« savremenog oportunizma, bivši socijal-demokrat Ed. Bernstein, često se zanimao ponavljanjem banalnog buržoaskog ismijavanja nad »primitivnim« demokratizmom. Kao i svi oportunisti, kao i sadašnji kauckijanci, on apsolutno nije razumio, prvo, da je prijelaz od kapitalizma k socijalizmu nemoguć bez izvjesnog »vraćanja« »primitivnom« demokratizmu (jer inače kako da se prijeđe izvršavanju državnih funkcija od strane većine stanovništva i čitavog stanovništva?), i, drugo, da »primitivni demokratizam« na bazi kapitalizma, kapitalističke kulture nije ono što je demokratizam prvobitnog ili dokapitalističkog doba. Kapitalistička kultura stvorila je krupnu proizvodnju, tvornice, željeznice, poštu, telefon i ostalo, a na toj bazi ogromna većina funkcija stare »državne vlasti« tako je uprošćena i može biti svedena na najprostije operacije registriranja, zapisivanja, provjeravanja, tako da će te funkcije postati potpuno dostupne svim pismenim ljudima, da će biti moguće vršiti ih za običnu »radničku nadnicu«, što će omogućiti (i mora omogućiti) da se tim funkcijama oduzme i sjenka nečeg povlašćenog, »komandujućeg«.
Potpuna izbornost, smjenjivost u svako doba svih službenih osoba bez izuzetka, svođenje njihove plaće na običnu »radničku nadnicu«, te proste »po sebi razumljive« demokratske mjere, koje potpuno ujedinjuju interese radnika i većine seljaka, istovremeno služe kao mostić koji vodi od kapitalizma k socijalizmu. Te mjere tiču se državnog, čisto političkog preuređenja društva, ali one, razumije se, dobivaju sav svoj smisao i značenje samo u vezi s »eksproprijacijom eksproprijatora« koja se vrši ili priprema, t. j. u vezi s prijelazom kapitalističkog privatnog vlasništva na sredstva za proizvodnju u društveno vlasništvo.
»Komuna je — pisao je Marx — ostvarila parolu svih buržoaskih revolucija — jeftinu vladu — uništivši dvije najkrupnije stavke rashoda: stajaću vojsku i činovništvo«.
Iz seljaštva, kao i iz drugih slojeva sitne buržoazije, samo se ništavna manjina »uzdiže«, »postaje čovjek« u buržoaskom smislu, t. j. pretvara se ili u imućne ljude, u buržuje, ili u osigurane i povlašćene činovnike. Ogromna većina seljaštva u svakoj kapitalističkoj zemlji, gdje god postoji seljaštvo (a takva je većina kapitalističkih zemalja) ugnjetena je od strane vlade i teži za njenim obaranjem, teži za »jeftinom« vladom. Ovo može ostvariti samo proletarijat i, ostvarujući to, on istovremeno čini korak k socijalističkom preuređenju države.
»Komuna je — piše Marx — imala da bude ne parlamentarno, nego radno tijelo, izvršno i zakonodavno u isto vrijeme« ...
. .. »Mjesto toga da se jednom u tri ili šest godina rješava koji će član vladajuće klase predstavljati i tlačiti (verund zertreten) narod u parlamentu, opće pravo glasa treba da služi narodu organiziranom u komune za to, da pronađe za svoja poduzeća radnike, nadzornike i knjigovođe, kao što individualno pravo glasa služi svakom drugom poslodavcu za isti cilj«.
Ta izvanredna kritika parlamentarizma, dana 1871. godine, sada također spada, zahvaljujući vladavini socijal-šovinizma i oportunizma, među »zaboravljene riječi« marksizma. Profesionalni ministri i parlamentarci, izdajnici proletarijata i »praktički« socijalisti naših dana ostavili su kritiku parlamentarizma isključivo anarhistima, i
iz neobično pametnog razloga proglasili su svaku kliku parlamentarizma »anarhizmom«! Nije nikakvo tlo što je proletarijat »naprednih« parlamentarnih zemalja, gnušajući se takvih »socijalista« kao što su Scheidimanni, Davidi, Legini, Sembati, Renaudeli, Hendersoni, Vanderveldi, Stanningi, Brantingi i Bissolattiji i kom., sve češće ispoljavao svoje simpatije prema anarhosindikalizmu, iako je ovaj bio rođeni brat oportunizma.
Ali za Marxa revolucionarna dijalektika nikad nije bila prazna pomodna fraza, praporac, što su iz nje napravili Plehanov, Kautsky i drugi. Marx je umio da nepoštedno kida s anarhizmom zato što ovaj nije znao iskoristiti čak i »štalu« buržoaskog parlamentarizma, naročito onda, kad očito nije revolucionarna situacija, ali je istovremeno umio i da daje doista revolucionarno-proletersku kritiku parlamentarizma.
Rješavati jednom u nekoliko godina koji će član vladajuće klase tlačiti, gaziti narod u parlamentu — eto u čemu je prava bit buržoaskog parlamentarizma, ne samo u parlamentarno-ustavnim monarhijama, nego i u najdemokratskijim republikama.
Ali ako se postavlja pitanje o državi, ako se parlamentarizam, kao jedna od ustanova države, promatra s gledišta zadataka proletarijata u toj oblasti, gdje je onda izlaz iz parlamentarizma? Kako se može bez njega.
Ne znam već po koji put mora se reći: Marxove pouke, zasnovane na izučavanju Komune, tako su zaboravljene, da je savremenom »socijal-demokratu« (čitaj savremenom izdajniku socijalizma) svaka druga kritika parlamentarizma, osim anarhističke i reakcionarne, potpuno nepojmljiva.
Izlaz iz parlamentarizma, naravno, nije u uništenju predstavničkih ustanova i izbornosti, nego u pretvaranju predstavničkih ustanova iz brbljaonica u »radne« ustanove. »Komuna je imala biti ne parlamentarna, nego radna ustanova, zakonodavna i izvršna u isto vrijeme«.
»Ne parlamentarna, nego radna« ustanova rečeno je točno na adresu savremenih parlamentaraca i parlamentarnih »sobnih kučića« socijal-demokracije! Pogledajte koju god hoćete parlamentarnu zemlju, od Amerike do Svajcarske, od Francuske do Engleske, Norveške i ostalih: pravi »državni« posao rade za kulisama i svršavaju ministarstva, kancelarije, štabovi. U parlamentu se samo brblja sa naročitim ciljem da se »prostom svijetu« baci prašina u oči. To je do te mjere točno da su se čak u ruskoj republici, buržoasko-demokratskoj republici, prije nego što je ona stigla da stvori pravi parlamenat, ispoljili odmah svi ti grijesi parlamentarizma. Takvi heroji trule ćiftarije, kao Skobeljevi i Cereteli, Cernovi i Avksentjevi, uspjeli su da i sovjete zagade po uzoru na najodvratniji buržoaski parlamentarizam, pretvorivši ih u obične brbljaonice. U sovjetima gospoda »socijalistički« ministri obmanjuju lakovjerne seljake frazerstvom i rezolucijama. U vladi se neprestano igra kadrila, s jedne strane da bi redom sjedalo što više esera i menjševika za »bogatu trpezu« unosnih i počasnih mjestašca, s druge strane, da bi »zabavili pažnju« naroda. A u kancelarijama, u štabovima »rade« »državne« poslove!
»Djelo naroda«, organ vladajuće partije »socijalista-revolucionera«, nedavno je u uvodniku priznao — s besprimjernom otvorenošću ljudi iz »dobrog društva«, u kome se »svi« bave političkom prostitucijom — da je čak u onim ministarstvima koja drže »socijalisti« (oprostite za izraz!) sav činovnički aparat ostao u biti stari, funkcionira po starom, sabotira revolucionarne pothvate sasvim »slobodno«! Pa i kad ne bi bilo tog priznanja, zar stvarna historija učešća esera i menjševika u vladi to ne dokazuje? Ovdje je karakteristično samo to da su gospoda Černovi, Rusanovi, Zenzinovi i ostali urednici »Djela naroda«, nalazeći se u ministarskom društvu s kadetima, toliko izgubili obraz da se ne ustežu da javno, ne crveneći, kao o sitnici govore da je »kod njih« u ministarstvima sve po starome!! Revolucionarno-demokratska fraza za zaglupljivanje seoskih mićuna, a činovničko-kancelarijsko odugovlačenje za »zadovoljenje« kapitalista — eto to je bit »časne« koalicije.
Korumpirani i truli parlamentarizam buržoaskog društva Komuna zamjenjuje ustanovama u kojima se sloboda mišljenja i raspravljanja ne izrođava u obmanu, jer parlamentarci moraju sami raditi, sami izvršavati svoje zakone, sami provjeravati ono što ispada u životu, sami odgovarati neposredno svojim biračima. Predstavničke ustanove ostaju, ali ovdje nema parlamentarizma kao naročitog sistema, kao podjele zakonodavnog i izvršnog rada, kao povlašćenog položaja za poslanike. Bez predstavničkih ustanova mi ne možemo zamisliti demokraciju, čak ni proletersku demokraciju; bez parlamentarizma možemo i moramo, ako kritika buržoaskog društva nije za nas prazna riječ, ako je težnja za obaranjem buržoaske vladavine naša ozbiljna i iskrena težnja, a ne »izborna« fraza za lovljenje radničkih glasova, kao kod menjševika i esera, kao kod Scheidemanna i Legina, Sembata i Vandervelda.
Krajnje je poučno da, govoreći o funkcijama onog činovništva koje je potrebno i Komuni i proleterskoj demokraciji, Marx uzima za poređenje službenike »svakog drugog poslodavca«, t. j. obično kapitalističko poduzeće s »radnicima, nadzornicima i knjigovođama«.
Kod Marxa nema ni malčice utopizma u tom smislu da bi on iskonstruirao, isfantazirao »novo« društvo. Ne, on izučava rađanje novog društva iz staroga, prelazne forme od drugog u prvo, kao prirodno historijski proces. On uzima stvarno iskustvo masovnog proleterskog pokreta i nastoji da iz njega izvuče praktične pouke. On »se uči« od Komune, kao što se svi veliki revolucionarni mislioci nisu bojali da uče na iskustvu velikih pokreta ugnjetene klase, ne odnoseći se prema njima nikada s pedantnim »naravoučenijem« (kao plehanovsko: »nije se trebalo laćati oružja« ili ceretelijsko: »klasa se mora sama ograničavati«).
O uništenju činovništva odmah, svuda, do kraja, ne može biti ni riječi. To je utopija. Ali razbiti odmah staru činovničku mašinu i odmah početi izgrađivati novu, koja omogućuje postepeno ukidanje svakog činovništva, to nije utopija, to je iskustvo Komune, to je neposredna, najbliža zadaća revolucionarnog proletarijata.
Kapitalizam pojednostavljuje funkcije »državne« uprave, omogućava da se ukine »hijerarhija« i da se cijeli posao svede na organizaciju proletera (kao vladajuće klase), koja u ime cijelog društva naima »radnike, nadzornike i knjigovođe«.
Mi nismo utopisti. Mi ne »maštamo« o tome kako bi odmah bili bez svake uprave, bez svakog podčinjavanja; ta anarhistička maštanja, zasnovana na nerazumijevanju zadataka diktature proletarijata, iz osnova su tuđa marksizmu i u stvari služe samo odlaganju socijalističke revolucije dotle dok ljudi ne postanu drukčiji. Ne, mi hoćemo socijalističku revoluciju s ljudima kakvi su sada, koji ne mogu bez podvrgavanja, bez nadzora, bez »nadzornika i knjigovođa«.
Ali podvrgavati se treba naoružanoj avangardi svih eksploatiranih i trudbenika — proletarijatu. Specifična »hijerarhija« državnih činovnika može se i mora se odmah, od danas do sutra, početi zamjenjivati jednostavnim funkcijama »nadzornika i knjigovođa«, funkcijama koje su već sada potpuno dostupne nivou razvitka gradskih stanovnika uopće i koje se sasvim mogu vršiti za »radničku nadnicu«.
Organizirat ćemo krupnu proizvodnju mi sami, radnici, polazeći od onoga što je već izgradio kapitalizam, oslanjajući se na svoje radničko iskustvo, stvarajući najstrožu željeznu disciplinu, koju će podržati državna vlast naoružanih radnika, svest ćemo državne činovnike na jednostavne izvršioce naših naloga, odgovorne, smjenjive, skromno plaćene »nadzornike i knjigovođe« (s tehničarima svih vrsta i stepena, razumije se) — eto to je naša proleterska zadaća, eto od čega se može i mora početi u proleterskoj revoluciji. Takav početak, na bazi krupne proizvodnje, vodit će sam po sebi postepenom »izumiranju« svakog činovništva, postepenom stvaranju takvog poretka i— poretka bez navodnika, poretka koji ne će biti nalik na najamno ropstvo — takvog poretka, kad će sve jednostavnije i jednostavnije funkcije nadzora i polaganja računa izvršavati svi po redu, kad će one postati navikom i naposljetku otpasti kao naročite funkcije naročitog sloja ljudi.
Jedan oštrouman njemački socijal-demokrat sedamdesetih godina prošlog vijeka nazvao je poštu uzorom socijalističke privrede. To je vrlo točno. Pošta je sad gotovo organizirano po uzoru državno-kapitalističkog monopola. Imperijalizam postepeno pretvara sve trustove i organizacije takvog tipa. Nad »prostim« trudbenicima, koji su pretrpani poslom i gladuju, ovdje stoji ista buržoaska birokracija. Ali mehanizam društvenog gospodarenja ovdje je već gotov. Zbaciti kapitaliste, slomiti željeznom pesnicom naoružanih radnika otpor tih eksploatatora, razbiti birokratsku mašinu savremene države — i pred nama je od »parazita« oslobođen tehnički visoko opremljen mehanizam, koji sasvim mogu pustiti u hod sami ujedinjeni radnici, naimajući tehničare, nadzornike, knjigovođe, plaćajući rad sviju njih, kao i uopće svih »državnih« činovnika, radničkom nadnicom. To je konkretna, praktična zadaća, odmah ostvariva prema svim trustovima, koja oslobađa trudbenike od eksploatacije, koja uzima u obzir iskustvo, praktički već započeto (naročito u oblasti izgradnje države) od strane Komune.
Cijela narodna privreda, organizirana kao pošta, s time da tehničari, nadzornici, knjigovođe, kao i sve službene osobe primaju plaću koja ne premašuje »radničku nadnicu« i da budu pod nadzorom i rukovodstvom naoružanog proletarijata — to je naš najbliži cilj. Eto kakva država, i na kakvoj ekonomskoj osnovi, nam je potrebna. Eto što će uništiti parlamentarizam, a sačuvati predstavničke ustanove, eto što će spasti radne klase od prostituiranja tih ustanova od strane buržoazije.
... »U jednoj gruboj skici nacionalne organizacije, koju Komuna nije imala vremena da dalje razradi, izričito se kaže, da Komuna. ima biti... politički oblik čak i najmanjeg sela« ... Komune bi birale i »nacionalnu delegaciju« u Parizu.
... »Mali broj funkcija, ali veoma važnih, koje bi tada još ostale za centralnu vladu, nisu imale biti ukinute — takvo tvrđenje bilo je svijestan falsifikat — nego su imale biti prenijete na činovnike komuna, t. j. na strogo odgovorne činovnike« ...
»Jedinstvo nacije nije imalo biti uništeno, nego, naprotiv, organizirano putem komunalnog uređenja; ono je Imalo postati stvarnost putem uništenja one državne vlasti koja se izdavala za utjelovljenje tog jedinstva, ali je htjela da bude od nacije nezavisna i da stoji nad njom. Ustvari, ta državna vlast bila je samo parazitska izraslina na tijelu nacije« ... »Dok je čisto ugnjetačke organestare državne vlasti trebalo odsjeći, njene opravdane funkcije trebalo je oduzeti od takve vlasti koja pretendira da stoji nad društvom i vratiti ih odgovornim slugama društva«.
Do koje mjere nisu razumjeli — možda bi bilo točnije reći: nisu htjeli da razumiju — ova Marxova razmatranja oportunisti savremene socijal-demokracije, najbolje pokazuje herostratski čuvena knjiga renegata Bernsteina »Pretpostavke socijalizma, i zadaće socijal-demokracije«. Upravo povodom navedenih Marxovih riječi Bernstein je pisao, da ovaj program »po svojoj političkoj sadržini pokazuje u svim bitnim crtama najveću sličnost s federalizmom — Proudhona ... Pored svih razmimoilaženja između Marxa i »sitnog buržoa« Proudhona (Bernstein stavlja riječi »sitni buržoa« u navodnike što, po njegovom mišljenju, treba da bude ironično), u ovim točkama njihov tok misli blizak je da ne može biti bliži. Naravno, nastavlja Bernstein, značenje municipaliteta raste, ali »ja sumnjam da je prvi zadatak demokracije takvo ukidanje (Auflôsung — bukvalno: raspuštanje, rastvaranje) savremenih država i potpuna izmjena (Umwandlung — preokret) njihove organizacije, kako to zamišljaju Marx i Proudhon — sastavljanje narodne skupštine od delegata pokrajinskih ili oblasnih skupština, koje „bi, opet, bile sastavljene od delegata komuna, tako da bi dosadašnja forma nacionalnih predstavništva potpuno iščezla« (Bernstein, »Pretpostavke«, str. 134. i 136. njemačkog izdanja 1899. godine).
Ovo je naprosto čudovišno: pobrkati Marxove poglede na »uništenje državne vlasti — parazita« s Proudhonovim federalizmom! Ali ovo nije slučajno, jer oportunistu ni na pamet ne pada da Marx ovdje uopće ne govori o federalizmu nasuprot centralizmu, nego o razbijanju stare, buržoaske državne mašine, koja postoji u svim buržoaskim zemljama.
Oportunistu pada na pamet samo ono Što vidi oko sebe, u sredini malograđanskog ćiftinstva i »reformističke« žabokrečine, to jest samo »municipaliteti«! O revoluciji proletarijata oportunist se odvikao i da misli.
Ovo je smiješno. Ali je značajno da u ovoj točci s Bernsteinom nisu sporili. Bernsteina su mnogi opovrgavali naročito Plehanov u ruskoj, Kautsky u evropskoj literaturi, ali ni jedan ni drugi o ovom izopačavanju Marxa od strane Bernsteina nisu govorili.
Oportunist se toliko odvikao da misli revolucionarno i da razmišlja o revoluciji, da »federalizam« pripisuje Marxu, brkajući ga s osnivačem anarhizma, Proudhonom. A Kautsky i Plehanov, koji žele da budu ortodoksni marksisti i da obrane učenje revolucionarnog marksizma, o tome šute! Ovdje leži jedan od uzroka one krajnje vulgarizacije pogleda na razliku između marksizma i anarhizma, koja je svojstvena i kauckijancima i oportunistima i o kojoj ćemo još govoriti.
U navedenim Marxovim razmatranjima o iskustvu Komune nema ni traga od federalizma. Marx se slaže s Proudhonom upravo u onome što ne vidi oportunist Bernstein. Marx se razilazi s Proudhonom upravo u onome u čemu Bernstein vidi njihovu sličnost.
Marx se slaže s Proudhonom u tome što su oni obojica za »razbijanje« savremene državne mašine. To slaganje marksizma s anarhizmom (i s Proudhonom i s Bakunjinom) ne će da vide ni oportunisti ni kauckijanci, jer su oni u toj točci odstupili od marksizma.
Marx se razilazi s Proudhonom i s Bakunjinom upravo u pitanju o federalizmu (a da i ne govorimo o diktaturi proletarijata). Federalizam proistječe načelno iz sitnoburžoaskih shvaćanja anarhizma. Marx je centralist. I u njegovim navedenim razmatranjima nema nikakvog odstupanja od centralizma. Samo ljudi puni ćiftinske »praznovjerne vjere« u državu mogu uništenje buržoaske državne mašine smatrati za uništenje centralizma!
A ako proletarijat i siromašno seljaštvo uzmu u ruke državnu vlast, organiziraju se potpuno slobodno u komune i objedine akciju svih komuna u udarcima po kapitalu, u slamanje otpora kapitalista, u predaji privatnog vlasništva na željeznice, tvornice, zemlju i ostalo cijeloj naciji, cijelom društvu, zar to neće biti centralizam? Zar to ne će biti najdosljedniji demokratski centralizam? I usto proleterski centralizam?
Bernsteinu naprosto ne može da padne na pamet da je moguć dobrovoljan centralizam, dobrovoljno objedinjavanje komuna u naciju, dobrovoljno spajanje proleterskih komuna pri rušenju buržoaske vladavine i buržoaske državne mašine. Bernsteinu, kao i svakom filistru, centralizam se ocrtava kao nešto Što samo odozgo može biti nametnuto i održavano samo činovništvom i soldateskom.
Marx, kao da je predviđao mogućnost izopačavanja svojih pogleda, namjerno podvlači da je optužba protiv Komune da je ona tobože htjela uništiti jedinstvo nacije, ukinuti centralnu vlast, svijestan falsifikat. Marx namjerno upotrebljava izraz organizirati jedinstvo nacije«, da bi suprotstavio svijesni, demokratski, proleterski centralizam buržoaskom, vojničkom, činovničkom.
Ali.. gori je od svakog gluhoga onaj koji ne će da čuje, A oportunisti savremene socijal-demokracije upravo ne će da čuju o uništenju državne vlasti, o odsijecanju parazita.
Mi smo već naveli odgovarajuće Marxove riječi i moramo ih dopuniti.
... »Obična je sudbina novih historijskih tvorevina — pisao je Marx — da ih pogrešno smatraju kopijom starijih i čak preživjelih oblika društvenog života, na koje one donekle liče. Tako je i ova nova Komuna, koja razbija (bricht — lomi) savremenu državnu vlast, bila smatrana kao uskrsavanje srednjevjekovnih komuna ... kao savez malih država (Montesquieu, žirondinci) ... kao pretjerana forma stare borbe• protiv krajnje centralizacije« ...
... »Komunalno uređenje vratilo bi društvenom tijelu sve one snage koje mu je dosada ispijala parazitska izraslina država«, koja se hrani na račun društva i koja koči njegovo slobodno kretanje. Već samim tim ono bi krenulo naprijed preporod Francuske«...
... »Komunalno uređenje dovelo bi seoske proizvođače pod duhovno vodstvo glavnih gradova njihovih okruga i osiguralo bi im tamo, u gradskim radnicima, prirodne predstavnike njihovih interesa. Sâmo postojanje Komune donosilo je sa sobom kao nešto po sebi razumljivo, mjesnu samoupravu, ali ne više kao protivutežu državnoj vlasti, koja sada postaje suvišna« ...
»Uništenje državne vlasti« koja je. bila »parazitska izraslina«, njeno »odsijecanje«, njeno »razbijanje«; »državna vlast koja sada postaje suvišna« eto kakvim je izrazima govorio Marx o državi, ocjenjujući i analizirajući iskustvo Komune.
Sve je ovo pisano prije malone pola vijeka, i sada se moraju vršiti prava arheološka iskopavanja da bi se neizvitopereni marksizam doveo do svijesti širokih masa. Zaključci stvoreni na osnovi promatranja posljednje velike revolucije koju je Marx doživio zaboravljeni su upravo onda kad je došlo vrijeme slijedećih velikih revolucija proletarijata.
... »Raznovrsnost tumačenja koja je Komuna izazvala i raznovrsnost interesa koji su u njoj našli svoj izraz dokazuju da je ona bila veoma elastičan politički oblik, dok su svi pređašnji oblici vlade bili, u biti, ugnjetački. Njena prava tajna bila je ovo: ona je bila, u biti, vlada radničke lclase, rezultat borbe proizvodačke klase protiv prisvajačke klase, ona je bila najzad pronađeni politički oblik pod kojim se moglo izvršiti ekonomsko oslobođenje rada«...
»Bez ovog posljednjeg uslova komunalno uredenje bilo bi nemogućnost i obmana« ...
Utopisti su se bavili »pronalaženjem« političkih oblika u kojima se trebalo izvršiti socijalističko preuređenje društva. Anarhisti nisu htjeli da se bave pitanjem političkih oblika uopće. Oportunisti savremene socijal-demokracije prihvatili su buržoaske političke oblike parlamentarne demokratske države kao granicu preko koje ne smiješ, i razbijali su sebi čelo moleći se pred tom »ikonom«, proglašavajući anarhizmom svaku težnju da se razbiju ti oblici.
Marx je iz čitave historije socijalizma i političke borbe izveo zaključak da će država morati iščeznuti, da će prelazni oblik tog iščezavanja (od države k nedržavi) biti »proletarijat organiziran kao vladajuća klasa«. Ali Marx se nije laćao toga da pronalazi političke oblike te budućnosti. On se ograničio na točno promatranje francuske historije, na njenu analizu i zaključak kome je dovodila 1851. godina: stvar ide k razaranju buržoaske mašine.
A kada je izbio masovni revolucionarni pokret proletarijata, Marx je, , bez obzira na neuspjeh tog pokreta, bez obzira na njegovu kratkotrajnost i očevidnu slabost, počeo izučavati kakve je oblike taj pokret pronašao.
Komuna je proleterskom revolucijom »najzad pronađeni« oblik u kojem se može izvršiti ekonomsko oslobođenje rada.
Komuna je prvi pokušaj proleterske revolucije da se razbije buržoaska državna mašina i »najzad pronađeni« politički oblik koji može i mora zamijeniti razbijeno.
Vidjet ćemo u daljem izlaganju da ruske revolucije Od 1905. i 1917. godine, u drugoj situaciji, pod drugim uslovima, nastavljaju djelo Komune i potvrđuju Marxovu genijalnu historijsku analizu.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje